beats by dre cheap

Učinilo mi se da me malčice voli. Stvarno mi je žao ako ode. Neće da boli. Svejedno mi je. Ostaće slika, ime, koještarije. A bio mi je toliko toga. I jest i nije. Ma, neka ode, svejedno mi je.

Više nemam početka..
nemam uvodnu rečenicu u životna poglavlja koja se otvaraju i zatvaraju ponekad istog časa.
Ponekad ostaju otvorena.
Više nemam malih boli. Ni živih rana.
Ako sam i zakrpljena, nisam otkrila da se konac otšiva i da kroz pore propušta okus slankaste boli.
Ako već nisam, onda priznajem da sam tu i tamo drhtala zbog propuha kroz mene, kao list na vjetru.
U ulici V.P. na broju 4.
Posljednji put u srijedu, oko pola 4 popodne. Simbolično.
Ali ne znam šta sam.
Više ne mijenjam pravac.
Odveć naviknuta da hodam istom ulicom na dolasku i odlasku.
Da ponekad mislim o svim ulicama kojima sam prošla,
ali više ih ne poredim.
Niti oči poredim sa bojom badema, ni sa bojom mora.
Ostala sam s morem, s nebom, a bademi su za ovo doba godine malo odmaknuti.
Zadovoljna sam.
Više nemam nesanicu.
Još uvijek spavam sa upaljenim televizorom i mjesečinom u sobi, a u njoj više ne stanuje galama.
Stanuje samo onaj zvuk što se provlači poslije galame.
U srcu.
Ali ja zaspim odmah.
Više ne brojim na prste šta sve posjedujem, od straha da to više nemam.
Sretna sam s činjenicom da ne znam šta imam, a opet svjesna da imam.
Confusing?
Odvlače me Velikani u odaje svojih stihova i u meni nastanjuju mir.
Mogu da pišem nove sretne pjesme, ali ja znam najbolje da šutim.
A mogu tu i tamo da provučem neku priču,
o tugama velikim kao svijetski okeani, ili većim srećama.
Šutiću.
Da ne bih ponešto slagala.

[img]http://img18.imageshack.us/img18/4866/sloboda2gv7.jpg[/img]



I dok oboje želimo dalje, vučemo jedno drugo za rukav, pričamo o krajevima, o novim ljudima, pričam o umoru i sve ti kažem, sve osim... da mi nedostaješ kad god ostanem sama.

Vec sam ti pricao to
http://jednarijec.blogger.ba
15/02/2010 19:12