beats by dre cheap

Na kraju, ne mogu svi držati pero i pisati balade.

Srčane vibracije mi redovno remete moždane stanice dok kroz krvotok ključa sreća i tuga.
Dva vjerna druga, od samog đavola meni poslana da unesu nemir u moj mir, da unesu buku u grudima koja protutnji tišinom moje sobe.
Crte lica, tog znanog lika na nebeskom svodu, da poremete sve zvijezde u galaksiji.
Prostruji venama znan osjećaj, ali ne pravi košmar, nego nosi pitanja sa značenjem glagola "nedostajati" i te rečenice, ta pitanja nikad ne dovršim.
Blokira mi centar za ravnotežu i isključi vijuge. Bolno.
Zanesem se pričom.
Unesem se u trenutke koji su prošli. Koji su od mene stotinama sati daleko i postajem manja od makovog zrna, sa divnim sjećanjima na nešto što je bijedno ostavljeno.
Barijera.
Velika kamena gromada u obliku srca, mrtvog hladnog, me zaustavlja.
Ironija života je da je sve napokon na mjestu, osim tog dijela mene.
Poslagane sitnice, kao kockice u mozaiku, jedna povezuje drugu, osim što svjesno znam da je život Rubickova kocka. Za mene nesklopljiva i smisao više i ne tražim.
Srljam u borbu sama protiv svijeta i uspijem se izboriti za samo par sati nepotpune ravnodušnosti.
Ali srce.. srce je najmoćniji organ.
Nametne mi osjećaj da mi nedostaješ kroz svaki korak koji napravim. Kroz svaki pokret rukom. Svaki put kad okrenem glavom. I s tim se više ne borim.
"Svako krst svoj nosi".
Ja nosim taj jedan lijevo.
U trenucima kad sam sretna s njima.
Kad sam sretna sasvim sama u svom miru.
Kad sam sasvim loše. Srce mi je veliko i prostrano da nikada ne izbaci to što mu je drago.
[IMG]http://i47.tinypic.com/25hoaw4.jpg[/IMG]

Vec sam ti pricao to
http://jednarijec.blogger.ba
13/01/2010 15:21