<Image and video hosting by TinyPic Sve smo mogli mi. - Vec sam ti pricao to

Vec sam ti pricao to

Ono sve sto znas o meni, to je sve tako malo. U dvije rijeci sve bi stalo, kada pricala bih ti.


26.10.2010.

Sve smo mogli mi.

Studeni nam kucaju na vrata.

 A ja ih bas nisam zeljela ni blizu.

 Vrela kafa na stolu i dogorjela cigareta,

 knjiga izvrnuta na pola, listovi presavijeni,

 i jedno sneno bice na krevetu koje ponavlja: "Samo neka prodje".

 Pomalo sam sama i tuzna u ovim kisama.

Citam Dostojevskog,

 i da biram savrsenstvo, sutra bih se utopila u Anticevim stihovima iz Koncerta za 1001 bubanj.

 Tiho odvrnuta muzika,

 cokolada sakrivena pod jastukom,

i jedno bice zeljno malo njeznosti, malo paznje, malo ljubavi.

 Jedna dusa zeljna patetike, zeljna malo suza i utjehe.

 

Pomalo sam sama u sivilu ovog neba i bojama ove jeseni.

Spavam i voljela bih da se probudim u proljece, kada procvijetaju nove crvene ruze

 i da se zaljubim opet u svoj zivot.

 Voljela bih kada bih mogla imati samo malo od onoga sto nemam trenutno.

Ali ja se uvijek sakrijem iza starih kuta i ne trazim nista, dok svi drugi zatraze i dobiju.

 Samo ja i dalje pomislim kako svi dobijamo onako kako zavrijedimo.

Pomalo mi je prazno u grudima gdje god da se okrenem

i bojim se da cu za cas, ako se ne dozovem nazad,

postati nesretna i tugovati.

Tugovati i ne dijeliti ni s kim.

 A to ce me unistiti.

 Pocet cu da pijem s razlozima i da pusim da smirim nervozu.

 Postat cu cudak koji se gubi u razgovorima.

 I mozda je jos jedino sreca sto imam sebe.

"Jednostavno sam pustio da se stvari desavaju bez razmisljanja o njima.

 Nije me bilo briga ni za sta osim za svoje sebicno, jeftino uzivanje.

 Toliko je bilo tuge u svemu, cak i kad su stvari dobro isle."