<Image and video hosting by TinyPic A ja ne mogu sve i da hoću zaboraviti- svoju raju, a tramvaji idu danju, noću.. - Vec sam ti pricao to

Vec sam ti pricao to

Ono sve sto znas o meni, to je sve tako malo. U dvije rijeci sve bi stalo, kada pricala bih ti.


05.05.2010.

A ja ne mogu sve i da hoću zaboraviti- svoju raju, a tramvaji idu danju, noću..

Stali su satovi kada su otkucali svoje četiri godine u našim klupama.
Generacija je cugala u kafiću iza škole i glasno, glasno pjevala da ne želi kraj.
Bila je to bol bez suza, bio je to plač bez jecaja i bili su to vrisci očaja.
I niko, baš niko nije mogao da zamisli da se rastanak primakao.

Da je vrijeme stalo, naprosto se ne osjeti.
Da je kraj, bolno je priznati.

Vratiš vrijeme nazad, a naviru ti slike.
Ne dopustite da se na izraze naših sretnih lica na njima nahvata paučine.



I opet..
najljepši period mog života iz tih klupa donio mi je Nju i Njega.
Šta sam više mogla da poželim? Uspomene i sreću za cijeli vijek.