<Image and video hosting by TinyPic Stojim na uglu, prijepodnevni sat i žicam kartu za sreću, u jednom pravcu. - Vec sam ti pricao to

Vec sam ti pricao to

Ono sve sto znas o meni, to je sve tako malo. U dvije rijeci sve bi stalo, kada pricala bih ti.


16.12.2009.

Stojim na uglu, prijepodnevni sat i žicam kartu za sreću, u jednom pravcu.

Prekrivač od decembarskih pahulja pod svjetlima grada stvorio je čaroliju.
Kroz grudi su mi prodrle sve ljubavi što mi prožimaju tijelo, sve one pjesme o jednom, jedinom gradu.
Sve one pjesme o životu koje te vinu u zvijezde, sve one gdje sebe podižeš do vrha, do nebesa,
one gdje živiš bez prestanka i ništa te ne sputava, ništa ti nije prepreka.
Pronašla sam sebe u svakom tračku svjetlosti, u svakoj pahulji pronašla trunke svojih osmijeha.



Shvatila sam.
Možda ne na vrijeme, možda nemam sve što sam poželjela, ali nisam nesretna i nisam sama.
Ide mi od ruke sve što poželim, sve što dotaknem ne pretvara se u zlato, ali i ne postaje čađavo.
Miriše mi na zimu.. i jeste mi hladno,
ali znate šta? Maloprije sam se smijala do besvijesti, a sad mi je sve do mora ravno.
I znate šta još?
Nisam ni prestajala biti ovakva, nisam ništa izgubila, a pod to smatram da nisam izgubila sebe ni u jednom jedinom trenutku.
Dani su dobri, iako hladni, ali to i nosi decembar i januar.
Hunjavicu, ljude i divne dane i noći.
I tako to..