<Image and video hosting by TinyPic Vec sam ti pricao to

Vec sam ti pricao to

Ono sve sto znas o meni, to je sve tako malo. U dvije rijeci sve bi stalo, kada pricala bih ti.


23.11.2010.

Bio sam sam, kao niko na svijetu, koliko znam.

Ne umijem u ovom novembru napraviti juni.

Ne umijem u ovim sitnicama pronaci iskonsku srecu.

U pogresnim sam knjigama trazila odgovore za svoju egzistenciju, trebala sam samo zaviriti u svoje srce.

Htjela sam da se oblikujem sama, a nisam znala da me ustvari oblikuju svi.

Ostajem sama.

Necu da se mijesam u tudje srece, svako ima pravo da uziva u svojoj, a moja tuga mogla bi neciju ugroziti.

Niko me nece pitati sto sutim, sto sam sama, sto se ne javljam.

Telefon ce sutiti kao sto i sada suti.

A ja cu biti izgubljena jos vise.

Nasi zivoti ce teci jedan naspram drugog a da se samo ovlas dodiruju.

Mozda nikako.

Ali ja nikad ne bih iskinula tu stranicu iz svoje proslosti.

 

Veceras su mozda pale najteze odluke u mom zivotu.

20.11.2010.

I ako još išta ima da se oprosti i to ti noćas opraštam.

                                                    

 

                                        I sve što još ima da ti kažem, noćas ću da ti prešutim.

14.11.2010.

Nocas ti necu telefonirati, pronaci cu bolji nacin kako da povrijedim svoj ponos.

Razmisljam previse o jeseni koja mi je unijela tup osjecaj u njedra i uvukla me u svoju tugu.

Pricam sa hladnim nocima, koje mi ne donose san, ne donose mir, gledajuci u prazan strop.

Povukla sam se u sebe i sutim kad god mi srce zastane.

Ali za njeg vise niko svakako i ne pita.

I rekla sam da cu poceti da tugujem bez povratka, da placem kad drugi ne vide.

Da ne spavam jer mislim. A ni to nikoga ne interesuje.

Zatvaram se u snove u kojima jos ima nekih starih tragova.

I znam da nije dobro, znam da ne sluti na dobro, ali drugacije ne umijem sama.

I odsuticu ostatak.

 Pisem, jer ne mogu da se smirim.

26.10.2010.

Sve smo mogli mi.

Studeni nam kucaju na vrata.

 A ja ih bas nisam zeljela ni blizu.

 Vrela kafa na stolu i dogorjela cigareta,

 knjiga izvrnuta na pola, listovi presavijeni,

 i jedno sneno bice na krevetu koje ponavlja: "Samo neka prodje".

 Pomalo sam sama i tuzna u ovim kisama.

Citam Dostojevskog,

 i da biram savrsenstvo, sutra bih se utopila u Anticevim stihovima iz Koncerta za 1001 bubanj.

 Tiho odvrnuta muzika,

 cokolada sakrivena pod jastukom,

i jedno bice zeljno malo njeznosti, malo paznje, malo ljubavi.

 Jedna dusa zeljna patetike, zeljna malo suza i utjehe.

 

Pomalo sam sama u sivilu ovog neba i bojama ove jeseni.

Spavam i voljela bih da se probudim u proljece, kada procvijetaju nove crvene ruze

 i da se zaljubim opet u svoj zivot.

 Voljela bih kada bih mogla imati samo malo od onoga sto nemam trenutno.

Ali ja se uvijek sakrijem iza starih kuta i ne trazim nista, dok svi drugi zatraze i dobiju.

 Samo ja i dalje pomislim kako svi dobijamo onako kako zavrijedimo.

Pomalo mi je prazno u grudima gdje god da se okrenem

i bojim se da cu za cas, ako se ne dozovem nazad,

postati nesretna i tugovati.

Tugovati i ne dijeliti ni s kim.

 A to ce me unistiti.

 Pocet cu da pijem s razlozima i da pusim da smirim nervozu.

 Postat cu cudak koji se gubi u razgovorima.

 I mozda je jos jedino sreca sto imam sebe.

"Jednostavno sam pustio da se stvari desavaju bez razmisljanja o njima.

 Nije me bilo briga ni za sta osim za svoje sebicno, jeftino uzivanje.

 Toliko je bilo tuge u svemu, cak i kad su stvari dobro isle."

12.09.2010.

Za sve sto dolazi, nedostajes !

Postajem opet tuzni pisac bez svojih djela.

Skupljam tugu u svakom uglu svog srca. Predugo se talozila da bi izvirala tek sad.

Na danasnji dan, kada ti po prvi put ne mogu reci koliko te volim na tvoj rodjendan, ona je dostigla svoj vrhunac.

U mom zivotu, gdje sreca je usla u moje pore nekim sasvim drugim putevima a ne putem srca, nedostajes mi ti.

Svakim mojim uzdahom i otkucajem srca, ti mi nedostajes.

I kada zbrojim na gomilu, sve sto imam, ne mogu da zakljucim spisak jer nemam tebe.

I kada bih slavila, a vise ne volim slavlja, pa pozivala ljude koje volim , ne bi se to odrzalo. Jer tebe nemam.

Pa sve tako u krug.

A kada bih samo mogla da ti na danasnji dan kazem koliko te volim i koliko si za mene poseban..

Kada bih samo mogla da ti cestitam kako mi srce zeli..

I kada bih mogla da ti zvijezdama obasjam puteve, iste ove sekunde bih dala zivot, samo da tebi dalje sja.

27.08.2010.

Mene ceka svijet koji nisam vidio, mnogo usana koje nisam ljubio, plava topla mora u koja nisam skocio.

Sirim ruke. U zagrljaj neka mi padnu zvijezde iz nase galaksije.

"Svijet je lopta sarena"

Rekli su mi da pocnem pisati sa necim novim, a ja sam i dalje ona stara.

Rekli su mi da sam se promijenila, a ja samo zivim starim sablonima sa novim snovima.

Docekam sitne sate budna. I ne muci me ponoc, ne muci me samoca, ne muce me sate koji ljude tjeraju na plac.

Probudim se nakon sto prodje pola dana. I nakon sto zemlju ugrije ovih milion stepeni svakog dana. Sa osmijehom. Zrelo i odgovorno, veselo i djecije u novi dan.

Ako pokusavate, prijatelji, u ovim rijecima pronaci tugu, pronaci stare ljubavi i stare prijatelje. Ne brinite se, tu su izmedju redova.

Oci mi sijaju sretno iz navike, ali nek vas ne zavarava, sjaj i osmijeh ipak nisu lazni.

Nije bitno sta ce se desiti sutra, jer sam spremna da se desi i ono najgore.

 Nije bitno hocu li pokleknuti na par trenutaka zbog neceg proslog, jer se znam obuzdati.

Bitno je to sto radim sta mi je volja. I uspijevam jer tako zelim.

Bitno je sto uspijevam u svojim zamislima, i sto je sreca tu oko mene, jer sam je ja tako nazvala.

to sto i dalje volim svijet.

Sto planiram letjeti nebesima i ploviti okeanima, samo da promijenim svijet. Ja kao Vodja.

10.06.2010.

Ja odavno ne znam kuda odlaze voljeni kad krenu.

Krijem se od mraka, dušo, znaš da ga se bojim kao luda,
znaš da se svoje sjenke prepadnem i iza ormara zavirim da otjeram vraga.
Ugasiću svjetlo i pozvati san, ali on neće doći.
Svanuće novi dan bez tebe.
Skloniću slike na kojima su naša nasmijana lica, na kojima se volimo nekad u prošlosti.
Da ne zaboli trag prošlih godina jače.
Sakriću se, dušo, opet od sebe same, samo da bez tebe ne nestanem.



Jer fališ mi do bola.

02.06.2010.

I neću biti kap kad mogu biti slap. Brane srušit ću sve !

Odmahmurala sam tugu davne prošlosti.
Već dugo mogu ponovo da pijem i nazdravljam samo za osmijehe, pa tako i činim.
I uz zvijezde padalice ja već dugo ništa i ne poželim, jer osim ove sreće, ništa drugo mi nije ni trebalo.

Sve je lijepo, ne kao nekad, nego kao budućnost.
A u njoj šarena svjetla i pogled na krov svijeta, koji ćemo dotaći.



Lanci su pod katancem u podrumu, među kartonskim kutijama emotivnih propasti prošlog života.
A u bašti moje sadašnjosti cvijeta cvijeće budućnosti i šire se nove poljane za naše korake.
Za nas, koji krećemo bez tereta na leđima i obavezom na grudima, jer smo to sami odbili.
Za nas, koji se volimo, koji neizmjerno ličimo jedni na druge, da ponekad biva strašno.

Putevi se prostiru tamo gdje mi krenemo. Per aspera ad astra.
Uz radosti življenja, živjeli mi sto godina.


05.05.2010.

A ja ne mogu sve i da hoću zaboraviti- svoju raju, a tramvaji idu danju, noću..

Stali su satovi kada su otkucali svoje četiri godine u našim klupama.
Generacija je cugala u kafiću iza škole i glasno, glasno pjevala da ne želi kraj.
Bila je to bol bez suza, bio je to plač bez jecaja i bili su to vrisci očaja.
I niko, baš niko nije mogao da zamisli da se rastanak primakao.

Da je vrijeme stalo, naprosto se ne osjeti.
Da je kraj, bolno je priznati.

Vratiš vrijeme nazad, a naviru ti slike.
Ne dopustite da se na izraze naših sretnih lica na njima nahvata paučine.



I opet..
najljepši period mog života iz tih klupa donio mi je Nju i Njega.
Šta sam više mogla da poželim? Uspomene i sreću za cijeli vijek.

26.04.2010.

Što moraš da znaš šta mi znače ti pokušaji nespretni?

Prstima ne dodirujem površine stvarnosti, već te skulpture vajaju nebeske sile, vajaju ih do savršenstva.
Slobodno se izrazim tako, jer nemam šta slagati.
Nekako su mi opet misli istančane u bojama, a osmijeh bezazleniji i iskreniji. Ali stvarno.
Recepta nema, jer čar je u spontanosti.
Čar je u tome da sam zaista sve očekivala, a opet se tako impresionirala iznenađenjima koja su me snašla.
Pozitivni ostali da traju, negativni uklonjeni odmah.

Najvjerniji prijatelji postali su mi još odaniji, a i ja njima privrženija.
Pa su dani i noći u našim aranžmanima totalno odgovarajući svim mogućim raspoloženjima.
Neviđeno je koliko je samo pjesme prethodnih dana proteklo kroz naše uši.
Samo zadovoljstva nigdje, mi bi smo nekako još.
Jesam li ikada rekla koliko sam sretna što ih imam?
A i vratio mi se On.

Znala sam da me MojApril neće izdati. Ni Oni. Ni MojeProljeće.

20.04.2010.

*

Hvala vam na divnom danu.
Hvala na najsavršenijem rođendanu.
Njima Dvjema, njima svima i Njemu.

18.04.2010.

Ja od rođendana pa do rođendana čekam samo poziv tvoj. Makar prazne riječi, biće dovoljan mi znak, da sam nekad bio tvoj.

Da se razumijemo..
nisam potrošila suze i nisam ispraznila snove.
Nisam napravila spisak želja i večeras pod jastuk neću staviti išvrljan papirić o nekim slijedećim danima.
Neću zamoliti Boga da poživim još stotinu godina, o to sigurno neću, ja sam se sa svim Bogovima posvađala.
Prepuštam se vjetru ploveći na valovima. Prepuštam se plimi današnjice.

Biće vina i pjesme,
ljubiće me mojih osamnaest godina i nazdraviti za sve buduće koje dođu.
Neću ureći nijedan osmijeh koji se skrasio na mom licu.
Ako dođe do kataklizme, nek se zna, imala sam sve.
Na oba sam oka zažmirila prethodnim tugama i porazima, ma vrag nek ih nosi, sad me za njih nije briga.
Nek vlada disharmonija ako treba, dok me kamen u cipeli žulja, ali ja ću uvijek biti ovakva.




Samo ponekad na svoj rođendan, osjetim bol u grudima.
Sve imam.
Samo ćeš mi ti sutra nedostajati.




07.04.2010.

Nedostajala mi je tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti dio mene, pomislih, ne mogavši da zamislim koji... glava, udovi, prsti, pipci i kraci? O, ne... sve je to nekako spolja. Ovo fali iz sredine.

Bez tebe, u ovoj usamljenosti vremena i prostora, teško je ne biti umoran od svakodnevne gimnastike uma i silnih naprezanja da shvatim nešto što nije u mom dometu.
Bez tvojih koraka, teško je pamtiti staze kojima sam prošla, tako bezazlene i beznačajne.
Kardiogram moga srca zasigurno je nevjerovatno i neobično miran za ovako živahno biće u meni.
Bez tebe..
ne brojim vrijeme i ne gledam na sat.

Ne trebam priručnik da bih opstala u divljini bez tebe, a opstajem glasno, dok u sebi umirem tiho.
Ne trebam te na minut ili dva, ta je sreća trajna - udvostručeno od trajanja njenog razloga.
Znači svega četiri minute još imam blesavi smiješak na licu i onda opet znam da te nema.
Ne trebaju mi ni taj minut, ni dva.
Ne treba mi ni taj blesavi smiješak, kad ga ne može izazvati činjenica da si zaista tu s moje lijeve strane.

Bez tebe, ne postoje počeci ni krajevi, jer koliko se pomjeram iz mjesta toliko koraka i ne napravim.
Bez tebe.. ne znam pravilno da dišem, dah izgubim kad god ti ime spomenem. /Toliko sam dugo bez tebe/
Bez tebe..

Ne treba mi da mi dođeš ikada, ako nećeš ostati zauvijek.


04.04.2010.

Nisam analizirao život, prirodu, umjetnost. Jednostavno, udisao sam zrak i živio.

Neću još da pišem.
Ne postoje razlozi, kao ni prave riječi. Još.
Samo sam htjela da vama, mojim dragim prijateljima katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, iskreno i od srca, poželim sretan Uskrs/Vaskrs i da vam poželim sve najbolje.

24.02.2010.

Sve zvijezde s neba bile su se spustile u sobu.

Noć mi isplaćuje dugove.
Opet miriše na čokoladu i na zvijezdana neba, na svježinu poslije kiše, na hladna jutra i tople dane.
Sasvim nepovezano sa svim stvarnim likovima iz mog života, ali večeras sam radosna.



"Najteže se govori o onome što te se najviše tiče"
Tvrđava

15.02.2010.

Učinilo mi se da me malčice voli. Stvarno mi je žao ako ode. Neće da boli. Svejedno mi je. Ostaće slika, ime, koještarije. A bio mi je toliko toga. I jest i nije. Ma, neka ode, svejedno mi je.

Više nemam početka..
nemam uvodnu rečenicu u životna poglavlja koja se otvaraju i zatvaraju ponekad istog časa.
Ponekad ostaju otvorena.
Više nemam malih boli. Ni živih rana.
Ako sam i zakrpljena, nisam otkrila da se konac otšiva i da kroz pore propušta okus slankaste boli.
Ako već nisam, onda priznajem da sam tu i tamo drhtala zbog propuha kroz mene, kao list na vjetru.
U ulici V.P. na broju 4.
Posljednji put u srijedu, oko pola 4 popodne. Simbolično.
Ali ne znam šta sam.
Više ne mijenjam pravac.
Odveć naviknuta da hodam istom ulicom na dolasku i odlasku.
Da ponekad mislim o svim ulicama kojima sam prošla,
ali više ih ne poredim.
Niti oči poredim sa bojom badema, ni sa bojom mora.
Ostala sam s morem, s nebom, a bademi su za ovo doba godine malo odmaknuti.
Zadovoljna sam.
Više nemam nesanicu.
Još uvijek spavam sa upaljenim televizorom i mjesečinom u sobi, a u njoj više ne stanuje galama.
Stanuje samo onaj zvuk što se provlači poslije galame.
U srcu.
Ali ja zaspim odmah.
Više ne brojim na prste šta sve posjedujem, od straha da to više nemam.
Sretna sam s činjenicom da ne znam šta imam, a opet svjesna da imam.
Confusing?
Odvlače me Velikani u odaje svojih stihova i u meni nastanjuju mir.
Mogu da pišem nove sretne pjesme, ali ja znam najbolje da šutim.
A mogu tu i tamo da provučem neku priču,
o tugama velikim kao svijetski okeani, ili većim srećama.
Šutiću.
Da ne bih ponešto slagala.





I dok oboje želimo dalje, vučemo jedno drugo za rukav, pričamo o krajevima, o novim ljudima, pričam o umoru i sve ti kažem, sve osim... da mi nedostaješ kad god ostanem sama.

04.02.2010.

And I'm standing here, miles away, and I wonder why you left?

Košara čuva slike koje ja više budna ne vidim, ni dok sanjam nema ih.
A onda skloniš pogled.
Ne radi to, hoću da vidim tvoje oči. Hoću da se pitam što u njima nema onog sjaja.
Zaustavi tren.
Neka vrijeme stane da se zadubim u njihovu dubinu. Da otkrijem nešto.
Traka prozuji glavom, zvukovi zapetljane kasete na koju je nasniman naš smijeh.

Dijelila bih ovo dalje s tobom. Propuštaš me.
Sklanjam od sebe nas, da bih živjela u surovoj stvarnosti.


01.02.2010.

Ostalo je ono što niko osim Boga ne može uzeti. Ostalo je nešto što predstavlja život , što oduzima danas i donosi sutra. Ostalo je. Nestalo je.

Od života sabiram ono što je ostalo na prste, pa onda sitnicu po sitnicu.
Treba mi malo omiljene muzike u ušima. Tišine.
Isključim srce i dobijem je, ali ne tako glasnu da nadjača demone u meni, da nadjača orkestre koji su se urotili protiv mene.
Uspijevam ne pustiti suze, ignorisati riječi, ne skupljati poglede i ne misliti o njima.
Sada se sama divim svojoj snazi. Tome da nakon svega ja čak se i ne sjećam nabrojati šta me dotuklo.
Jer se isključim?
Da.
Jer sam prokleto bez duše u trenucima havarije?
Da.
Ooo pustiteeee meeee, krojim ovo, opstaću u ovome, kunem se. Makar dijelila srce na pola, na dva različita svijeta.


(A spot. Maloprije sam se pronašla u njoj. U njemu. )

28.01.2010.

Kad me ostaviš - zaboravi me.

Idem.
Bolje je za mene da siđem sa voza u kojem sam iz jednog vagona promatrala kako mi odmiče život.
Na sjedištu na kojem sam puštala suze i čije su šupljine za mene isparavale bol.
Izlazim bez tebe.
Jer vrijeme je da i ti nađeš neku koja nije ja, i da gradiš godine s nekim ko nisam ja.
Strijela mi je probola njedra svakom pomisli na to,
ali ne mogu te spriječiti i ovo mi je bilo najteže priznati samoj sebi. Šapnuti u njedra i ne trudeći se da izvadim strijelu.
Nisam bila sposobna da se kao ti odšetam i da krenem dalje, ali ipak sam to podnijela bolje nego ti.
Prelamala sam se.
Nisi mi poželio sreću.
A znam da mi je želiš i da se kaješ što si me izgubio i da sam bila ona prava. Ali nas nema više, tvojom krivicom.
I tu prestajemo mi, tu mislim samo na sebe zbog načina na koji si otišao.
Ostavio da drugi skrnave našu ljubav i mene u tvojim očima, mene u očima svijeta, a nisi me branio.
Slagaću ako kažem da nešto završavam ovim.
Ali se mirim s tim da ipak živimo dva različita života tako blizu, da nas nema u njima.
Vjeruj mi, jedva se i sa tim nosim.
Ali moram. Neću velikih riječi ovdje sada.
Ali kažu ovako:

"Bez potrebe je mucio i sebe i nju - trebalo je da nadje zenu s kojom se nikada nece rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otici.
- Ti bi otisla?
- Otisla bih.
- Zato sto me ne volis?
- Zato sto te volim. "
Tvrđava.
Ali nemoj ovako.

23.01.2010.

A ti me ne pitaj nikada o samoći.

Potreba za perom nekome ko sam sebe naziva umjetnikom, a da to možda i nije, da nije umjetniku ni do koljena, je strašna glad.
Povuče me da odsviram nekad neki takt, kad bih znala svirati, osim onog pukog udaranja od drvo po sluhu.
Poželim pustiti glas, preko molskih ljestvica.
Ali stani, donekle sam samo stručna u riječima pa okrećem glavu papirima, i ne dodirijem ga ovlaš rukom, ali pišem ..

Od hiljade duginih boja preslikanih u mom životu, jasno vidljivih u mojim očima,
sivilo se počelo stapati sa mojom kožom.
Uvuku se pod kožu svi porazi i nagrizaju dušu, otimaju kisik plućima i ubrzavaju krv kroz krvotok do srca tako da ono iskače iz grudi.
Ne više pred poljubac, nego pred samu pomisao na..
I opet muk.
Usne zanijeme kad god krenu izgovoriti.
Drhtim od činjenice da skoro ništa nemam, a uspijem se iskreno nasmijati i usrećiti.
Hvala Bogu pa još postojim i ne tražim smisao, i ne pitam se što sam još živa kad ujutru ustanem, ne molim se pred spavanje da se ujutru ne probudim.
Bogu hvala što mi je podario snagu, neviđenu snagu, nadrealnu da istrajavam još, da još imam volje da živim. A imam ogromnu.
I da odem..
negdje tamo, gdje dom će biti dom, jer moj više nije toliko.
Gdje jastuci neće mirisati na nekog, i svaki novi dan sa sobom nositi sjećanje na sve što nije blizu očiju.
Gdje moj će mir biti samo moj mir. A vječnost daleka čitav milenijum.

22.01.2010.

Ne vredi, kasno je, ostaje s tobom na vrh kalvarije samo neizrečeno.

Znaš, ne znam odakle počinje to kako su me olahko prodavali, kako su me malo voljeli i sa slašću odbacivali.
Šta se to desilo i dešavalo dok se kula od karata rušila, a ja skupila sve ostatke na gomilu,
da mi ostane bar nešto, da bar nešto čuva razum i srce u ovim ludim godinama, na ovom ludom mjestu.
Dan, sasvim običan dan vrtoglavo promjeni godine, padne najveća tama na najsvjetliji dan.
Uništi godine, poruši lance od srca do srca, sruši sve zidove.
Negdje do temelja, ostane negdje do pola, da vise kamene gromade i da se dio po dio kao od duše otkida.
Nestanu slike, porodične, 
nestane onaj album u staroj kutiji od cipela na dnu njenog ormara, dno ostaje šuplje,
ostane gomila njih razbacanih po krevetu,
tegoba u želudcu jer ih cijepati ne možeš, a slijep si, ne vidiš ih, oči su ti od suza zamagljene.
Šupljina kao krater od vulkana na tebi.
Osvrneš se i svuda vidiš isti.
A onda u svemu najgorem, nešto dobro. U njedrima.


18.01.2010.

Sve ima svoje. Početak i kraj. Tame postoje da bi prizvale sjaj.

Sanjaš sada.
Ni ne slutiš da ti ovo pišem, ni ne pretpostavljaš.
Plašim se da te imenujem svojim njedrima i da je lažna toplina koja me obuzima.
Sladak je ovaj strah i prosto nebitan, jer u biti ne gubim ništa ni ako ne dobijem ništa.

Mislim da sve što je moglo da mi izmakne iz ruku, već jeste.
A ono što mogu dobiti ni ne slutim. Kuda me talasi mogu odnijeti ni ne očekujem.
Sasvim nebitno. Jedna bespotrebna karika i informacija u zamjenu za ono što sam dobila saznanjem da sam usrećila par lica.
Sve te ljubavi nemaju malu boldiranu cijenu u ciframa i ne postoji samo jedna definicija u kojoj voliš onog ko te najčvršće drži za ruku.
Ovdje voliš život jer ti udari gdje najviše boli da se osjetiš živim, a onda te nasmije iz dubine duše da zaliječi rane.
Katkad uspijevaš zaliti cvijeće pod prozorom sa pjesmom i diviti se suncu koje je izašlo,
a u oku sija suza i ne prolijeva se, ne boli, ne smeta.
Katkad lakše dišeš nakon što si se prije minut gušio,
i više ne tražiš smisao jer sam ja tako rekla, jer sam ja rekla da ga nema, a tebi se i dalje proučava tvrdoglava glavo.

Rutinski gledam u prozor i pozdravljam posljednji avion za večeras i jedinu zvijezdu koja se vidi.
Zatvorim oči i sam se zavrti film, sve godine u pet minuta stanu.
Danas sam, rekoh, prošla puno toga.


13.01.2010.

Na kraju, ne mogu svi držati pero i pisati balade.

Srčane vibracije mi redovno remete moždane stanice dok kroz krvotok ključa sreća i tuga.
Dva vjerna druga, od samog đavola meni poslana da unesu nemir u moj mir, da unesu buku u grudima koja protutnji tišinom moje sobe.
Crte lica, tog znanog lika na nebeskom svodu, da poremete sve zvijezde u galaksiji.
Prostruji venama znan osjećaj, ali ne pravi košmar, nego nosi pitanja sa značenjem glagola "nedostajati" i te rečenice, ta pitanja nikad ne dovršim.
Blokira mi centar za ravnotežu i isključi vijuge. Bolno.
Zanesem se pričom.
Unesem se u trenutke koji su prošli. Koji su od mene stotinama sati daleko i postajem manja od makovog zrna, sa divnim sjećanjima na nešto što je bijedno ostavljeno.
Barijera.
Velika kamena gromada u obliku srca, mrtvog hladnog, me zaustavlja.
Ironija života je da je sve napokon na mjestu, osim tog dijela mene.
Poslagane sitnice, kao kockice u mozaiku, jedna povezuje drugu, osim što svjesno znam da je život Rubickova kocka. Za mene nesklopljiva i smisao više i ne tražim.
Srljam u borbu sama protiv svijeta i uspijem se izboriti za samo par sati nepotpune ravnodušnosti.
Ali srce.. srce je najmoćniji organ.
Nametne mi osjećaj da mi nedostaješ kroz svaki korak koji napravim. Kroz svaki pokret rukom. Svaki put kad okrenem glavom. I s tim se više ne borim.
"Svako krst svoj nosi".
Ja nosim taj jedan lijevo.
U trenucima kad sam sretna s njima.
Kad sam sretna sasvim sama u svom miru.
Kad sam sasvim loše. Srce mi je veliko i prostrano da nikada ne izbaci to što mu je drago.

11.01.2010.

Zašto pitaš 'kako si', znaš da ću ti lagati ?! Čovjek teško prizna svoje poraze.

Nastavljam po novim pravilima, dišem po njima, mirnija sam pod njima.

Propustila sam patetiku kroz pore tajno. Ona je izašla kroz vrata večeras, a ja sam pustila ovu pjesmu. I šutila.
Otkud li mi je navrlo u misli da mi je srce plašljivo kao srna?

Ne znam smijem li dopustiti da tamo gdje je stala rasti ljubav prema tebi, počne veća prema nekom drugom.

Ne želim misliti na tebe kada neko dolazi s kišobranom za nas dvoje.

Ali ja uvijek biram tebe, naspram svih drugih.

Prošlo je, a mene je samo strah one boli koja mi je dušu slomila. Prošla je, a nikad proći neće,

Svijet se vrti kao lopta, ali ja želim stati i šutnuti tu loptu što dalje. Da je ne vrati slučajni prolaznik. Neću da se opet vratim nazad, neću da se sve vrti u krug.

Ne spominje mi se više.

Umor koji čini kapke teškima nije primamljiv za ovo doba noći, nije primamljiv analizama. Čak nikada.

Ponoć je ipak donijela promjene. Na vrijeme.

03.01.2010.

Odlazim sada, a ostaću sa tobom život cijeli.

Vjerovatno bi bilo bolje da ono što imam reći pretočim u slike, a ne u riječi. Njih mi već dugo nema.
Slike bi rekle 1000 njih.
Počelo je i prije ponoći. To neko stanje čista srca, čiste duše i mirne savjesti.
Skinula sam sa sebe terete stotinama tona teške. Bez emocija. Njih nisam sklonila.
Ostale su raspoređene u grudima, tamo gdje im je mjesto.
Prije ponoći sam se isključila iz 2009. i iz svih prethodnih godina. Iz onog dijela koji umara psihu.
Mogu vam iskreno potvrditi da uz dobar plan i savršenu moralnu podršku, sigurno će vam to i uspijeti.
Meni se eto nije omakla nijedna suza do sad,
osim radosnice zbog toga ko me sve grlio tu noć, i ko me se sve sjetio da postojim.
I ostao tu pored mene, bez pomisli da ide.
Nema usporedbi. Neću boli.
Fali mi sve ono lijepo čega više nema, ali nemam dugo ništa s tim,
a živa sam za svaku korak koji poskočim naprijed.

Počelo je s plesom i pjesmom, počelo je sa radosnicama,
ima tako i da traje.
Ponoć koja mi nikad ništa nije predstavljala od ovaj put je zaista bila novi početak,
i sve te nule u broju godina su ustvari nulirale sve moje bespotrebne strane.
Mora ostati tako.
Jer volim ovo vrijeme.

Nazdravimo za nove pobjede, moje i vaše, živjeli mi 100 godina. Sretna vam Nova






26.12.2009.

Nisam ni pobjegla, ni odustala, ni potražila zavjetrinu. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dala sam što nitko nije i sklonila se. Morala sam, zbog sebe.

Svanuo je drugačiji dan. U tuđem krevetu, u tuđoj sobi, u tuđem gradu, a mom.
Proba života izvan granica mog svega.
Otišla sam bježeći od budućnosti koje nemam na toj teritoriji, na tim poljima, ponijevši uspomene u nekoliko kofera, overweight na Bečkom aerodromu (onom istom koji je promijenio tebe).
Bez razmišljanja, bez premišljanja, preokupirana informacijama koje su mi potrebne, preokupirana posljednjom scenom u svom gradu.
Otišla sam.
Zbog sebe.
Naučila sam hodati na tuđim poljima, a sada mojim, morala sam se prilagoditi, nisam mogla izgubiti sebe.

I sada daleko od svih ne znam šta bih vam rekla.
Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor i vidim avione, onako kako sam ih posmatrala sa prozora svoje sobe.
I onda shvatim da je nebo isto ali nije to Sarajevsko nebo, nije to više ista soba, iako su detalji poredani isto.
Čak ni avioni ne lete istom putanjom, prema piramidama, kako sam ja nazivala ta brda, i aerodromska svjetla nisu ista.
Tramvaji nisu isti, kao onaj koji mi ispuni srce dok se vozim od Ilidže do Baščaršije, ili kada sretnem sva ta draga lica.
Ovdje su nova i dovoljno prijateljska, ali uhvatim se noću kako plačem jer nisu ista.
S vremenom i ja sam ojačala.
Ni ja više nisam ista.
I puno je lakše kada odavde nekom spustim slušalicu i ignorišem pozive u ljutnji, nego tamo.
Puno je lakše biti sam svoj čovjek, a toliko se boriti.
Osjećaj da sam ovdje sve sama postigla, a da sam toliko uspjela je neuporedivo veći, neuporedivo bolji.

Duša me moja boli svakim kilometrom daleko od svoje prošlosti, ali ovo je sada moja budućnost.



(Ovo je proba mog odlaska, još sam tu)



24.12.2009.

Mogla si mi baš i reći neke reči nagle. Oči su mi, znaš, pune one iste magle. Al' suprotnost sušta, sad u meni tuga koren pušta, a Badnje veče prolazi.

Nedostaješ mi..
Nikako posesivno ni s bolesnim namjerama, samo kao dio mene, kao orden.
Bili smo sva multietičnost svijeta u jednoj cjelini i povlačili smo korijene iz svih dijelova svijeta.
Ti više, ali ja sam ih primila kao svoje rođeno, kroz moju krv da protiče sva vjera svijeta.
Od Indije do Austrije, sjećaš se?
Prethodnih godina, prethodnih nekoliko praznika, mojih i tvojih, zajedničkih, bili smo skupa.
A moj posljednji ti si me ignorisao, kao da ne postojim. Nemaš pojma koliko je jedan takav dan, jedan vjerski dan, ispunjen svom energijom svijeta mene slomio. Bez tebe.
A sutra..
kada bih željela da ti kao iz američkih filmova, kao što smo oboje imali želju, iznesem poklon umotan u ukrasni papir i s mašnicom, kao prošli Božić, tebe nema.
Nikada nismo manje pripadali jedno drugom, nikada više živjeli svoje živote.
Htjela sam pokoriti svijet pod našim nogama, srušiti sve religijske barijere među narodom,
a ti si otišao..
Badnje veče je došlo sa najljepšim toplim vjetrom na mom licu.
Smračilo se kada sam prošla ispod tvog prozora.
Ne boliš me, samo nedostaješ.

Sretna sam sa svim drugim stvarima koje imam.
Tebe nemam.



Svim vjernicima katoličke vjeroispovijesti želim sretno Badnje veče i čestit Božić :)
Prošle zime i meni se čestitalo..

20.12.2009.

Dal' čovjek sve, baš sve, na kraju preboli?

Nedjelja je tužan dan, sjetan dan.
Nedjelju ne volim, bila ovdje ili negdje drugo.
Vrti mi neke amaterske filmove iz prošlosti na polovnom VHS-u.
Iz iste sam otišla, ne želeći se osvrnuti, ne želeći se nikad vratiti, samo pobjeći,
ali me ona stigne svake nedjelje i džaba mi da tabam staze, kad su one sve utrte ka nazad.
Korak naprijed, nazad dva.
Nedjelja je prokletinja.
Ali se bar jadam kako sam sama u ovom svijetu olovnom, u ovom svijetu moje prošlosti.
Ne pripadam više tu, svi ti dani me više ne trebaju.
Ne pripadam ni ovim danima, ovom svijetu, ovim noćima.








16.12.2009.

Stojim na uglu, prijepodnevni sat i žicam kartu za sreću, u jednom pravcu.

Prekrivač od decembarskih pahulja pod svjetlima grada stvorio je čaroliju.
Kroz grudi su mi prodrle sve ljubavi što mi prožimaju tijelo, sve one pjesme o jednom, jedinom gradu.
Sve one pjesme o životu koje te vinu u zvijezde, sve one gdje sebe podižeš do vrha, do nebesa,
one gdje živiš bez prestanka i ništa te ne sputava, ništa ti nije prepreka.
Pronašla sam sebe u svakom tračku svjetlosti, u svakoj pahulji pronašla trunke svojih osmijeha.



Shvatila sam.
Možda ne na vrijeme, možda nemam sve što sam poželjela, ali nisam nesretna i nisam sama.
Ide mi od ruke sve što poželim, sve što dotaknem ne pretvara se u zlato, ali i ne postaje čađavo.
Miriše mi na zimu.. i jeste mi hladno,
ali znate šta? Maloprije sam se smijala do besvijesti, a sad mi je sve do mora ravno.
I znate šta još?
Nisam ni prestajala biti ovakva, nisam ništa izgubila, a pod to smatram da nisam izgubila sebe ni u jednom jedinom trenutku.
Dani su dobri, iako hladni, ali to i nosi decembar i januar.
Hunjavicu, ljude i divne dane i noći.
I tako to..

14.12.2009.

Činim pravu stvar. Ne spominjem te ja.

"Čim se smrači i puni mjesec se pojavi nad nebom, eto ti zvuka.
Eto meni glasova, ljudi, predmeta. Eto meni uspomena.
Napune sobu. Do vrha."


Samo hoću da ti kažem ovako, jer drugog načina nemam,
da želim da lumpuješ i pijančiš do zore, da ti djevojke plešu u krilu i da ih ljubiš do zore,
da ih na taksi pratiš u svojoj trenerci i majici kratkih rukava koja istakne tvoju figuru.
Da ih grliš u haustoru gdje si mene nekad.
Oko tebe da budu drugari, u kasne noćne sate, u zorama, na popodnevnim kafama.
Želim da vrištiš od sreće i da dotičeš zvijezde,
želim da si mi živ, zdrav, radostan i da ti ništa ne fali.
Da živiš životom kojim želiš.
Da ne čujem više nikada da si usamljen, bolestan, bilo šta loše.
Ja sam sretna ako ti ništa u životu ne nedostaje.
Samo ti ovo ne smiješ saznati.
Zato nemoj nikad zalutati na ove stranice.

                      
"Poneke uspomene me, međutim, iznenade.
Prebiram po njima začuđena, jedva se prisjetim da jesu moje, nisu mi ni sasvim tuđe, ali opet teško ih mogu skopčati sa emotivnim doživljajem."

10.12.2009.

Don't tell me the sky is limit, there are footprints on the moon :)

Prošlo je mnogo vremena, mnogo je kiša palo i sapralo ulice, umilo mi lice.
Mirna sam. Uspjela sam u svom naumu da naučim kontrolisati um, a njime i emocije.



Živim sto na sat, proživjela sam budna jutra, dane, noći.
Istinu da vam kažem, pila sam do jutra i smijala se do besvijesti.
I ljubila sam strance, ljubila sam druge, po dvojicu u isti dan, u par sati razlike.
Osjećala sam se božanstveno.
Grešna je ova riječ, ali mene je ponijela strast koja iz mene bukti u požudama slobode, života.
Krenulo me tim nekim drugim putevima, s nekim drugačijim licima, i istim, u drugim pohodima,
u tuđim naručjima i zagrljajima riječi, krenulo me.
Ne poznajem granice, i više nemam ciljeve i nemam slabe kriterije, sada pucam visoko, jer sam uspjela visočije skočiti nego gdje sam do sad bila.
A ništa drugačija nisam.
Za centimetar cijeli visočija, za kilu mršavija, i puno bogatija. I jača sam nego što sam bila, odlučnija i staloženija.

Znam da ćete pitati šta je bilo.
Ne pitajte.
Svako ima nekog koga više nema.
Svim tim ljudima kojih više nema želim svu sreću jer moja ljubav tako nalaže.

04.10.2009.

Nikome nemoj reći ali ja, koji najmanje znam o sreći..

Više ti ne trebam sada kad nisi više sam, sada kad se čini da je svaka rupa našla zakrpu,
da su svi pravi osim mene, savršeniji su, bolji i ljepše ti je s njima nego sa mnom?
Je li to svi bolje razumiju tvoj život i više su tu nego što sam ja, ili te vole više?
Je li to samo ja zaslužujem svu tvoju ljutnju i sve udarce koje mi uputiš iz bijesa, ogorčenosti, nervoze?
Jesam li toliko pogrešna i toliko bezvrijedna, toliko loša?
Čime sam mogla izazvati to da me više ne gledaš, ne zoveš, ne voliš preko noći?
Jesam li napravila nešto neoprostivo, prevarila te, izdala, uputila ti nešto što nisi zaslužio?
Jesam li kriva što postojim, je li mi ime prokleto? Je li sve vezano za mene proklinješ?
Je li ne valjam, je li nemam razumijevanja, ne shvatam ništa?
Povlačiš li sve svoje riječi od ljetos?
Hoćeš li se pitati s kim čekam dan, hoću li ti nedostajati pod rukom, hoću li ti nedostajati kroz svaku tvoju životnu fazu, kao što sam već jednom?
Hoćeš li opet nekad shvatiti kako ja najviše vrijedim?
Hoćeš li povuči sve svoje riječi?
Onu da više nikad ne želiš da me izgubiš, da sam posebna?
Je li me ne voliš i puštaš tek tako?
Hoće li ti biti teško ako se sutra ne probudim?
Hoće li ti biti krivo ako saznaš da sam sve ovo vrijeme bila bolesna a ti nisi bio tu?
I da se dogodilo nešto lijepo i nešto ružno, a ti nisi bio tu?
Hoće li biti teško kad čuješ koliko si ogriješio dušu od mene, jer toliko si me sada slomio i povrijedio?
Hoće li ti biti teško kad vidiš kako lomiš i tjeraš nekog ko te najviše voli?
Hoće li te lomiti pomisao da sutra pripadnem drugom? Hoćeš li se sažaliti na mene kada čuješ da ne želim nikog drugog? I na nas?
Hoće li te sutra lomiti sve ovo kako smo nestali- a bezvrijedno je, smiješno?

VRIJEME NE LIJEČI NIŠTA.
ŠUTITE !


03.10.2009.

Tako to ide. Ostavio si me predugo u onim opasnim Ćutanjima u kojima sam sama sebi jedini sagovornik, i u kojima se definitivno ne priča ništa lijepo o tebi. I tu smo gdje smo.

Raspadam se na paramparčad i tačno me kroz dušu probadaju neki gromovi večerašnjih kiša.
Nijedno mi se pitanje ne vrzma glavom, ne krivim te i ne osuđujem, samo mi nedostaješ večeras, stvarno.
Ne da znam da si uvijek tu, nego bih te morala osjetiti pod rukom, jer one mi bride od obrisa tvoga tijela.
Volim te svakim svojim atomom i večeras najslabije podnosim ovo naše, podnosim to da nisi tu, da ijedan trenutak svog života moram provesti odvojena od tebe.
Ne mogu da zamislim nijedan trenutak života a da te ne volim, da me ne voliš.



26.09.2009.

Ovaj put neću poželjeti ništa. Samo ću nazdraviti !

Dušom živim i dušom volim. Baš iz grudi osjetim taj poticaj emocija.
Kroz krvotok mi protiče nešto nedefinisano..



Inspirišu me nebo i ova jesen koja se spustila na prozorske okne, pod svjetlima fotoaparata ovjekovječena, u duši napismeno.
Nešto pazim da imenujem i prozovem ovdje pojedince, provučem im imena kroz tunele od malog mozga ka ustima.
Spriječavam sve što može prijeći preko jezika od toga, od tih: DA NE ČUJE ZLO.

19.09.2009.

Al' u sebi, zbunjena, dugo ćeš pogađati što si tako drukčija kad si ipak ista.

Pod mojim prozorom jesen je, znam to, jer donijelo je romantične boje da se stope sa muzikom iz mog svijeta.
Znam to jer zvijezde su se skrile za oblake koji donose kišu koju ti voliš, a avionska svjetla blistaju u noći, i ja ih volim gledati kako odlaze negdje tamo daleko, jer zamišljam to nešto daleko da je bezbrižnije, ali nikako ljepše od ovog mog kraja.



Ovo malo čudo u njedrima je zaštićeno i sigurno u ono što je na njemu urezano.
Združilo se sa glavom, sada razumno i promišljeno idu naprijed, a meni nekako drago i uredu sam.
Sve su mi pubertetske bubice izletjele iz glave, pa su mi sada pluća čista i dišem kao da nikad nisam imala problema pri oduzimanju daha, i reanimaciji, prvoj pomoći pojedinih.

Mama, sada sam velika. Ili se bar tako osjećam, kako kaže tata.

14.09.2009.

Volim lutanja i maštanja i noćna skitanja. Gazim gdje drugi ne gaze, pa ugazim u mekano, obrišem cipelu i osjećam se prekrasno.



Slutim sasvim lagane otkucaje u njedrima, bez konjskih galopa kroz prašnjave puteve, koji kada prođu ostave suzan trag. Ne slutim suze.
Mogu da dodirnem nebo sa svog prozora tamo gdje se na horizontu spaja sunčano nebo sa planinama punim snijega dok nadolazi jesen i lišće žuti, ptice na jug odlaze, a da mi prsti ne promjene tjelesnu temperaturu.
Prožima me energija nakon koje me savlada umor i odgurne u krpe, sada se debljim slojem, koji me mekano prigrli i vodi u sanjarenja krojena mojom savjesti.
Po svim pravilima me bude određene misli koje usne razmiču u osmijeh, ostatak je spontan i zadržava ono zadovoljavajuće stanje.
Dodala bih epiteta da sam nastavila pisati dnevnik, podaci se sada pohranjuju na grudima pored imena istetoviranih tu.

13.09.2009.

I sve što sam lijepo rekao o drugima - tebi je namijenjeno.

Ona koja ostaje budna samo da bi vidjela kako ti spavaš,
ona koja te ljubi, koja ti želi pokazati svijet kada si nedotjeran,
koja te uzme za ruku pred svojim prijateljima,
ona koja te stalno podsjeća koliko si joj važan i koliko je sretna što te ima,
ona koja kada razgovara sa svojim prijateljima kaže : 'To je on.'




Želim da mi uvijek govoriš kako si potpuno sretan,
kako su uslišene molitve i vile te nosaju kroz nebeske puteve, na poljima života ruže ti cvatu,
a one ih zalijevaju i njeguju svaku tu ružu kao jednu tvoju godinu, a ja ti želim da ispuniš veliki cvijetnjak njima.
Kako gdje god se osvrneš, mirno i spokojno gledaš oko sebe, zadovoljno trljajući ruke nakon nekog uspjeha,
a neka ih bude stalno, jer uistinu primjetim potencijal u tebi i znam da možeš uspjeti u svemu što naumiš.
Duh mladosti neka nikada ne napusti tvoje tijelo,
jer dječak u tebi ima čudnovatu moć da šarmira i obara s nogu.
Zatvori oči.. poklonila bih ti čarobnjaka da ti ispuni svaku zamisao, želju i čežnju.

Sretan ti osamnaesti mali VELIKI moj.

09.09.2009.

Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Čuj zvijezdice, večeras bih podigla čašu vinjaka u tvoje ime i svaki slijedeći dan, gospodski.



Znaš, ovi dani nisu sivi. /hvala ti, sa stidom to govorim, jer ti to ne bi htio/
Lice mi je čisto. Duša mi je čista. Savjest takođe.
Tamo negdje gdje svi su se svjetovi oko nas srušili, moj nije pao, stoji tu. /hvala ti, opet sa stidom/
Neću reći: 'Još', jer ne predosjećam zemljotres, ni poplave, ni požare /osim onih strastvenih u dodirima - ne bunim se/.
__________________________________________________________________
Iščezli su vrisci, galama i tutnjava iz bubnjića u ušima, čujem muziku, ne onih klasičnih nota.
Prebolila sam sve što je prošle sedmice kuhalo u meni, jer saprala sam to jednim pranjem u mašini s novom centrifugom.
Prešla sam preko prošlih boli, preko lošeg, želeći zaboraviti, ignorisati i ići dalje.
Sravnila sam račune, pa sam prošla dobro jer nisam prošla onim načinom plaćanja kada gubiš nešto bitno.
Ja sam dobila sve što želim, bez kusura, izračunala sam tačno u fening sve koliko trebam platiti da se zarotira kolo i da nastavim sa srećom.
Čist račun, duga ljubav.
__________________________________________________________________

Zvijezdice.. unikatna u svom svodu.
Posvetila bih ti liniju života na dlanu,
jer još nijednom nisam rekla da ne valjaš.

06.09.2009.

Sa mnom se nešto veličanstveno događa.

Ja imam srce.
Izudarano je i predugo je bilo u masnicama, nad njime su isprobavana sva nuklearna oružja,
lomljeno je glasno poput stakla, a štete su popravljane super lijepkom i mrtvim čvorovima.
Smirivano raznim lijekovima jedva..
Sinoć je opet lupalo kao da će se raspući na paramparčad i prestati kucati za sva vremena.
(sanjalo je tebe nesretnog)
O kako je samo vrištalo od bola, bilo ga je nemoguće smiriti.
Pamtilo te je daleko od sebe, a kucalo je samo za tebe.
Ti si bio lomljen i slomljen, a nisi znao da se kriješ tu negdje, zdrav, veseo i čio,
i da je molitva tog srca bila samo da to uvijek budeš i ostaneš.
(Moje srce doista vječito samo za tebe moli)
Ono bi ti brisalo tugu sa lica kada je god predosjeti.
Svaku maglu u sjećanjima bi rastjeralo suncem.
Bez riječi i pogovora, i ne iz sažaljenja, nego samo zbog želje da imaš sve, da ti ništa ne fali.
Kad god ti pozli, liječilo bi te dok ne budeš izliječen od svake bolesti svijeta.
Nebeski svod bi prevrnulo da se ne dešavaju promjene vremena zbog rana koje peku tako,
padala bi vječito kiša koju voliš.
I ja bih te ljubila na njoj kad god poželiš da me osjetiš pod rukom.
Bila bih mjesečina, bila bih sunce, bila bih zvijezda da ti obasjam puteve i sklonim tamu.
(uvijek srećo sve)

Zanemarane su moje tuge jer su nestale na pola,
jer sam u pokušajima popravke uspjela da dođem do alata s kojim će teći sve bolje.
(Čar je u ljudima, oni imaju taj alat)
Kada osvojim svijet, vi koji ste me podržavali, vi koje volim, vi kojima to dokazujem,
dobićete maksimalno kontinent, a minimalno državicu- dvije,
pusto ostrvo za mir, tišinu i sreću.
(Zaista sam previše emotivna)





04.09.2009.

*




Nemoj nikada zaboraviti ko sam ti ja.

03.09.2009.

Kriv sam jer sam pametniji od svih koji me okružuju.

Drži me neka sigurnost zbog koje se ne plašim ugasiti svjetlo kad krenem na spavanje,
koja budi radost u mojim grudima tako da prije nego utonem u san, ja odslušam po jednu pjesmu,
bržeg ritma, snažnog tempa koji udara od zidove moje sobe i odbija se, puni mi energiju.
Cijenim to što gajim,
jer lišava me neurotičnosti i čuva mi živce, ukljanja stres i začeplja pore na čelu.



Glava mi je, međutim, puna nekih zvukova koje odzvanjaju ušima.
Bezvrijednih.. ali me muče, trebam tišinu, a oko mene je samo vreva gradskih automobila,
neželjeno glasnog i ironičnog smijeha, tonova koji me ne zanimaju i ne privlače.

Još uvijek sam pomalo umorna od svega što mi je drmalo psihu kao zemljotres, slabiji po Rihteru,
posljedice srećom nisu primjetne, ni materijalna šteta ogromna, krpim pomalo rupe koje je on stvorio.

Srećom..
raduju me Oni,
s kojima jedva uskladim raspored viđanja, pa počnemo snažno da nedostajemo jedni drugima,
ali se ne ljutimo i svaki trenutak provedemo u kombinovanju naših susreta,
koji dođu tu 15 minuta nakon svog buđenja izazvanog mojim pozivom, misleći da gori,
ali se ne bune da to bude obična kafa i rado mi pričaju o tome kako pripaze na mene i misle na moje dobro.

Srećom.. premalo pričam ljudima o nebitnim stvarima,
samim tim jer ih i ja ignorišem, pa i ne ispadam licemjer.

Srećom..
ponekad me nasmijava dječak u tebi i volim ga neizmjerno.
Srećom.. ti si ta sigurnost. Nema na šta da se žalim i kad ružno usnim ja užasno griješim.
Kažem srećom što te volim..

02.09.2009.

*



Još uvijek uplašeno i drhtavo potpisala sam da se kroz jedan pijani glas jasno očituje ovakav tekst.

31.08.2009.

Gospođice, ja za tobom nisam bio obično gimnazijski zanesen.


' jedinom čovjeku koji je ikada unio grmljavinu, sjevanje munja i duge u moj život.
to se događa samo jednom, a kada se dogodi, onda je to zauvijek.'



Oprosti što sam sumnjala, mada ti nikad nećeš saznati da jesam.
Nikada ti neću reći da sam se plašila kako mi okrećeš leđa i odlaziš, a ja padam na koljena i borim se sa unutrašnjim demonima u sebi, koji bi da me unište.
Možda ću ipak jednom izletiti sve ovo, ako budeš uz mene sjedio i budemo ispijali vino,
kada prođe neko vrijeme i iscuri na pješčanom satu dozvola da se te stvari povjere nanovo.
Možda tada ti kažem da sam, kao što bi i svako drugi postupio, dugo prelazila most od mjesta zločina, na kojem sam jednom sahranjena i ti mi zemlju na sanduk bacao.
Oprosti što plašila sam se bespotrebno,
što mi je sumnja nagrizla sve unutrašnje organe i razbirala po njima skoro da se počnu raspadati,
a ja nisam spriječila uzimanjem određenih lijekova širenje te upale, koja mi je prošla kroz pore kože,
a nisam željela da upadne baš tim putem. Iako se tebi za ovo i ne smijem izvinjavati.
Oprosti,
jer svaki put kad glasno izgovoriš koliko me voliš, meni dođe da se postidim, da u zemlju propadnem od srama,
što sam ikako došla na misao da si grozan, da si jedan od silnih.
Izvini,
jer ja nijednu knjigu ne poznajem bolje, od ove koja zapisuje našu sadašnjost, prošlost i budućnost.
Ništa ne crtam jasnije i preciznije od slike na kojom smo ti i ja, nasmiješeni i zagrljeni,
pa da napravim čitav animirani film od nas, jer nas mogu zamisliti kako se prilagođavamo svakom obliku i svim uvjetima, sve jedno zbog drugog.

Hvala ti,
jer u trenutku kada mi se na mladom licu počinju urezivati bore, i kada mi se usta počinju razvlačiti u bilo koji drugi oblik osim onog nasmiješenog,
sa druge strane slušalice ili s moje lijeve strane, odzvoni mi zvuk tvog poljupca,
praćen glasom koji ukloni sve, koji pobijedi sve i koji nam donese pravu stvar.
Osim tebe nemam nikog prvog, i nema nabrajanja, jer u svemu zna se šta stoji.
Svjetla tačko moja, ti i ne izgovori, ja znam koju mi pjesmu posvetiš.
Oprosti, nikada više neću, mada ti nećeš saznati da sam jednom ili više puta imala tu fazu,
ali gotovo je kunem ti se, iako nećeš ćuti zakletvu za koju ne znaš razloga.



Volim te.






30.08.2009.

"Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo - tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan."

Padaj kišice.
Nebo mi ostvaruje želje koje i ne izgovorim, koje zamalo da nekad izgovorim naglas,
da vrisnem, ali se ušutim, jer tamo negdje gore već je neko pročitao moju misao,
i poklonio mi tračak i komadić, ogroman, nikada veći.
Zahvalna sam,
ali to nešto ipak ne dodirnem, i to nešto nije potpuno.
Ja bih htjela manje stvari mnogo niže od tih visina.



Čujete li vi gore moje molitve?
Želim jedan dan da nekome valjam u potpunosti.
Da me neko ne pljuje pa onda liže, ili baš obrnuto,
a da mi taj neko nije rođeni, da to nije moja krv.
Želim jedan dan, da neko na mene ne povisi ton i ne izgovori sve ono najgore,
što ne bi ni dušmanu rekao, što i ne misli, ali ga ponese.
Želim jedan dan gdje neću sumnjati u to koliko vrijedim.
Voljela bih se zateći kako za sobom ne vučem teško breme,
ni duševne terete teške stotinama tona, čak i više, nebrojivo na vagama bjelosvjetskim.
Pročistiti pore od osjećaja inferiornosti, zacijeliti rane.
Hoću makar jedan dan, da neko drži usta začepljena i ne kvari mi idilu, da me ne diže na loš glas.
Šta je jedan dan u zamjenu za godine patnje i teške muke,
strepnje da svako slijedeći kojem se moja duša prepusti pri upoznavanju,
izgubi volju i izgubi sebe u tuđem gledanju mene, skroz pogrešnom, ali ljudima tako realnom.
Želim jedan da me neko voli.
Želim da napravi binu na javnom gradskom trgu i okupi sve one koji su me omalovažavali,
sputavali, ranjavali i ubijali u pojam, sve one koji su me potcijenili.
Tad da svima kaže DOSTA JE, da ih sve zamoli da progledaju.
Ne moram dobiti sve kao preslikano iz svoje glave,
ali htjela bih da me makar neko jednom brani i štiti, a ne da pogne glavu,
jer meni se doima da kada me ti ljudi bacaju na pod i bijesno udaraju po leđima nogama,
da neko moj, samo poginje glavu i šuti.
Nema snage da se bori za mene, ili nema volje, ili misli da nisam vrijedna.
Želim jedan dan bez nervoze, bez brige, ikakvog prijenosa ili tegobnih misli i emocija.

Htjela bih samo jedan dan u bojama,
Bez praznina i rana,
u tvom naručju, i sa smijehom Njih, a da me ne zagolica travka na livadi sa koje posmatramo nebo.
Da mi ne padne jabuka na glavu, kao Njutnu, čak ni ona kisela koju volim.
Voljela bih samo jedan dan, da ne poželim zaspati, i da on traje 24 stoljeća,
neću biti umorna, neću ni pomisliti na krevet, na tablete za glavu ili smirenje.
A ovako, stalno moram, a ne mogu pobjeći, niti mogu prije vremena odrasti i osamostaliti se.
Još jedino nisam pomislila da dignem ruke na sebe, za to nemam hrabrosti.

28.08.2009.

"Naš grad se pretvorio u veliku čekaonicu. Svi čekamo bolje dane."

Pročistila sam disajne puteve, odlučno prihvativši inhalator koji mi je ponudio anđeo sa ramena,
štiteći me, i produživši mi životni rok, tako da se ne gušim više u tugi, stresu i nervozi.
Tresla sam se kao list na vjetru dok sam iz sebe istresala sve ono loše,
ali sada sam prazna - a ta praznina nosi mir.
Prije nego je zavladala tišina u duši,
pružio mi je priručnik 'Kako izbjeći zlo?'
Nemojte se smijati i reći da sam to trebala i ranije,
jer vidite, lopovi su mi zaista ukrali sve te priručnike, koje sam ranije dobivala,
pa mi onda pili živce na slamku i igrali čardaš na glavi,
pa su trgali listove i bacali ih u ognjište koje su prije svega toga sami stvorili,
od čijeg dima sam i sama počela da gušim, predosjećajući veću vatru.
Ti gubitnici, sada su sami i ogoljeni iza rešetaka, u tamnicama.
Oko mene je svjetlo, isprva dnevno koje jasno mi iznosi i njeguje me.
Sve te zidine preko kojih dopire svjetlost u moj svijet,
tu su, želim ih.. i želim smijeh, želim sreću.. ovo bogatstvo kojim raspolažem.

Da,
kriva sam, ali nema suda koji me može osuditi što posjedujem slijedeće:
- i dalje vjerujem da mi ljudi možemo imati fine odnose prepune ljubavi i sreće.
Budala? A ne!
Nikada!
Ja sam sve ono što vi želite biti, što čitate u knjigama, što gledate na filmovima,
sve sam ono što će vaša djeca idealizirati i čemu svi težite da postanete.



25.08.2009.

Sreća traje samo jedan tren, tuga život cijeli.

Neznalice, moram vam saopštiti savršeno otkriće, mi ne treba da tek dočekamo vječnost,
mi već živimo u vječnim agonijama, gdje nema početka kraja bilo kojoj idili u našim srcima.
Sve započne da se svjetlosnom brzinom završi i tako nas dočeka, ma koliko se pripremali, opet nespremne.
Moramo mrziti takva iznenađenja, gdje kada vidiš svjetlost na kraju tunela, uskoro pada mrak, prvi akšam.
Ne vidim svrhe, i nije više ni zabavno ni zanimljivo sve što dođe nepredviđeno i neisplanirano.
Uvjeravam se kako bi bilo lakše bez emocija, u potpunoj monotoniji svijeta,
a ne polifonim zvukovima koji me čine nervoznom, smrdljivim opažanjima mojih čula,
koji bacaju ne maglu, nego zavjesu smoga na sve okolo.
Ne prestaje ni na trenutak.

Bože, da li ćeš ikada doći pameti?
Kažnjavaj nas onako kako slijeduje i kako zgriješimo, ili dobro otvori oči.
Stari moj, uopšte mi nisi više tako velik kao što te predstavljaju djeci.
Oprosti, zbog ovoga će večeras sigurno munje sijevati, ali to je već grijeh koji pristajem nositi na sebi.
Šta ću, buntovna sam, ne mogu ja nepravde, drugar.

'Misliš da si ti tamo neki Bog koji sedi na belom oblaku? Pa da ti kažem nešto: TI SI LAŽNJAK.'



Bježim.
Uspijevam pobjeći i sakriti se, ali me sam taj đavo uvijek pronađe da prekine tišinu, mir i spokoj.

Usrećuje me najviše to što znam da me u odajama tvoga srca niko nikada ne pronađe.
Ti si me dobro zaštitio tu skrivajući nas dvoje, snažno muški.
Bez te čvrste ruke i jačine njene, ja danas bih ležala na ulici gažena svim i svačim.
Jer sama sam skoro posrtala, a ti me dižeš.
Vani smo zajedno u svijetu, međusobna potpora.
Stalno mislim o tome kako vječno da zadržim ljepotu tog nečeg, i stalno iznova odrastem kada donesem novi zaključak o nama.
Ili o ljudima oko mene.
Toliko je dobro imati nešto posebno.

23.08.2009.

"Užasavam se biti mudrac, junak ili svetac. Moje su težnje daleko veće. Želim biti normalan čovjek!"

Tamo iza ugla zaturila sam ono malo, naivno djevojče, koje se čudom čudilo kuda to svijet ide.
Stojim ovdje hrabro, i imam snage da se nosim sa svim ovim što mi je na leđima.
Svjesno sam daleko od zla,
a tijelo mi je direktno uz sami izvor, šalje negativne signale,
na čije isparavanje iz zemlje ja zažmirim, da mi prašina ne ulazi u oči.

Boja moje sobe, sparena je sa bojom tvojih zidova, i to me nekako čini još bližom tebi.
Neobjašnjivo, ali o tome sam mislila kada sam bojila svoje.

Ponekad sam sasvim sigurna u nešto, ali naučena sam da sumnju nikada ne smijem iskorijeniti,
čisto zato jer me ona priprema na bilo koji slijedeći događaj u životu.

Magija koja mi prožima tijelo svake sekunde u kojoj osjetim postojanje jednog bića u drugom,
za mene je i previše nadrealna, a tako stvarna, i nosim je sa sobom kao ordenje, odreda nepoznatog drugima.
Ruke svezane pod mojim grudima, čine me spokojnom, i uvijek ih osjetim tu noću,
i osjećala sam od trenutka kako ih znam, što me činilo mirnom i manje tužnom u životu.
Po tome ću te prepoznati i osjetiti da si na kraj svijeta, a daljina će uvijek da me plaši.
Ja mogu da zamislim granice u atlasu, zbog kojih ću poželjeti sravniti planetu,
i zbog kojih će nedostajanje boljeti toliko da će da razara sve u meni,
ali ne bih mogla zamisliti onu drugu daljinu, i srećom nikada i nisam.

Nemam više sposobnost da vidim budućnost, a vizije zaustavljam da je nikad i ne saznam prije vremena,
ponekad samo osjetim nešto u grudima što mi je nagoviještava.

Vidite li me ovdje, dok dodirujem vrh svoje ličnosti i stojim na snažnom uzvišenju?
Odavde ću da preletim mora i okeane, planine i brda, ostvarujući težnje u svom biću,
hodeći prema njima sa plamenom svoje želje duboko u sebi, a taj sjaj se vidi u očima.
Idem, dugo sam već putnik i vagabundo, ali u jednom mjestu, tamo gdje mi je srce.
Zadovoljna? Situacijama ponekad i ne, psihički me ubiše, ali emocije se za čas preokrenu.
Pojedinačno dakako..
Spokojna? Možda u trenutku..
a sretna? Da, sve nekako navodi na to.
Osciliram konstantno.


19.08.2009.

.. per ricordarti quanto sei speciale.

Živim slobodno, sa ovim energičnim duhom u sebi..
sa veličanstvenim željama u svojoj maštovitoj i kreativnoj glavi.
'Rijetko šta me pomera i dotiče..' Uistinu je tako.
Uz toliko slika koje umaraju oči i zvukova za uši,
čovjek vremenom i oslijepi i ogluši,
a u njemu ostane samo želja da ga ostave takvog, sakatog, ali u svom miru.
Tako sam se i ja izliječila od onoga lošeg, i spoznala staze kojima želim hodati.
Neka me samo puste. Mene će doticati stvari koje su i potrebne da me dotiču.



Pred mojim očima ljepote su.
Da, ta me već pomjera.. ona ljepota mene i tebe kako idemo naprijed.
Još uvijek nisam pronašla riječi.
Jer pjesme su drugačije - osjetim zrelost, i osjetim neke nove veličine.
Tražim nas.. a pronađem nas samo jedno pored drugog kao ogromnu podršku,
i uvijek stojimo tu čvrsto, uvijek tako blizu.
Ali već sam jednom pisala šta si mi, i meni je to sasvim jasno,
sa svim što se sabere, ti i dalje ostaješ jako bitan,
i nema te stvari koja te može pomjeriti sa tvoga trona tu,
zbog svega onog što smo zajedno prošli.

Sigurna sam u još par koraka, par duša s kojima dijelim svoju.
Ali sam jedino nestabilna, pri izboru budućnosti, glede posla i škole,
i to me već pomalo brine, i razmišljam ali uprazno, jer nemam nikog stručnog.
Dopao mi se izbor toga čime želim da se umaram, moja budućnost.
Ali idem polahko.. neću o tome odmah.

Ne, neću pretjerati odmah.
Organizovala sam sve oko sebe..
Poslagala sam boje, i zrak je odmah drugačiji, nije više tako napet.
Ja sam zadovoljna i idem slaviti život, svakom novom minutom.
A od sada omiljena uzrečica mi je : 'Sve u svoje vrijeme'.


16.08.2009.

Oprezno s tom violinom - ona čezne za tišinom.

Sve je otišlo dođavola.
Nek se jebe ovaj dvadeset i prvi vijek, a vi lijepo odgojeni, oprostite na izražavanju.
I mene su učili da budem dobra i kulturna kao i vas.
Ali me dobro opale ovi što su željni života na druge načine, po njih normalne.
Dosta mi ih je.
Retro je uvijek u modi, ostaću dobra kao u stara vremena.
Poštena i dosljedna svojim principima.
Biću nenormalna jer se neću drogirati niti išta slično.
Nikada neću nekoga ubiti.
Učiću, jer želim da se svojim znanjem i umijećem nadmećem sa drugima.
Prepustiću se vođenju ljubavi kada osjetim trenutak da sam spremna za to,
da je On onaj pravi i da to želim,
ne jer je to danas normalno.
Mi nismo zapad i nikad nećemo biti.
Ja neću da budem taj Ludi Zapad.

Jebite se vi mahalaši.
Gurajte malo nos u svoje guzice, ne u tuđe živote.
O ne znate s kime imate posla.
Vi me ne poznajete da me osudite za takve stvari.
Ja za vas, ne mogu biti ni kurva ni svetica.
Niti biti zla, niti nalik na vas, da izmišljam nešto.
Ja sam bolji čovjek nego što vi to možete misliti.
Nikome ne mislim zlo, nikada ne bih uvrijedila, uvijek bih samo dobro činila.
Pomagala i veselila se.
Dijelila sreću i osmijeh.
Ne možete me osuditi za takve stvari.

Nije sve tako crno.
Ima sranja i u bojama.



Ljepši smo nas dvoje.
Ovaj svijet koji smo proširili na još više nas.
Tu imam sve što mi je potrebno: Ljubavnik, prijatelj, brat.
Pssst..
magično je oko poetičnih riječi, opisalo bi ono svaki naš momenat.
Približno dočaralo trenutke nečega velikog.
Ali psst.. da ne čuju dušmani, da me ne tračaju.
Napomenuću samo na čarolije dodira, magije..
i naših ljudskih sposobnosti.
Ljubav je najveća ljudska sila.

Ljepše su ove moje cure, koje su tu, tik uz mene.

Oprostite na izražavanju.

12.08.2009.

Valjda sam jedini svjedok koji sumnja u sebe.

Nisam ja za ovoga svijeta.
Moje težnje meni se doimaju kao nešto što nema na ovom svijetu.
Ne mogu pronaći tu važnu nit ni u zvijezdama ni na nebu,
osim diviti se tome što mi je nedostižno uistinu.
Zbližim se sa plavetnilom, ali ne držim sjaj te zvijezde u rukama.
Samo poredim trenutke kada je srce ovdje sretno, baš u toj metafori.
Ne mogu nikako da povežem slike u glavi sa riječima,
jer besmisleno zvuči to što doživim na svojoj koži kada stvorim rečenicu od tog.
Neke bajke se nikad ne ispričaju, ali se uvijek ostvare.
Već mi je milije voljeti i živjeti sa određenim,
jer sam nekako drugačije raspoložena, nadrealno nekako.



Kucnula sam u drvo da ne ureknem ono čime sam zadovoljna.
Ponekad sam tako praznovjerna da mislim da zaista imam jednake potrebe za tim,
kao i da se borim da sve ostane kako jeste.

Dati su od Boga trenuci kada te umara nešto nebitno, čisto onako da shvatiš to,
da ti remeti tišinu i mir, malo da prodrma svakodnevnicu.
Ou, kako samo ja planem.
Ali u biti moram ovako nasmiješena da zaključim da su mi živci ionako previše istanjeni,
u ovim mladim i ludim godinama, da ih više trošim.

Odlučila sam prstima prelaziti oblake.
Obnoviti znanje svojih stihova.
Pospremiti sobu, s obzirom na to da sam sa mislima završila i zaključila.
A buduće vrijeme nosi puno toga, planiram to.
Trebala bih organizovati sve ono što me ispunjava.
Već imam predstavu u glavi na šta će ličiti taj raspored.
Zatim slike koje ću morati napraviti i mjesta koja ću morati vidjeti.
Ne želim da pretjerujem rano, ali radujem se i učenju.
Željna sam znanja.

Volim malo toga, a ta ljubav je tako ogromna.
Ne mogu a da ne priznam koliko volim tebe.
O sreći ne treba puno.
O velikim ljubavima pogotovo.
Šutiću još malo i držati samo za sebe trenutke poput današnjeg i sve naše ostale.
Šapnuću samo kako je sve to mnogo lijepo.

07.08.2009.

Jer sam ja ko i svi samo jedna duša malena, uboga.

Tražila sam zvijezde na nebu večeras baš kao nekad,
ali pronašla sam samo oblake i usamljen mjesec.
Nije mi smetalo, nego naprotiv, godilo.



Posmatrala sam svoje linije života i radovala me koliko je duga,
zatim sama pomisao na sve što me čeka i sve što želim ostvariti.
Mislila sam o svemu što mi se dešava.
Zahvaljivala sam se na nekim stvarima koje su se desile na vrijeme.
Nekima što su na vrijeme skinuli svoje maske.
Nekima što sam oglušila na njih.
Nekima što su se dokazali kao dobri, a za neke i da znam da su loši.
A tebi što nisam predugo čekala.
Kalendarski i zvuči dugo, ali ipak sve na vrijeme.
Naravno,
za mnogo stvari nije svejedno, a redoslijed dobitaka i gubitaka se nekako sveo na isto.
Mislim brojčano, nikako na vagu to nije išlo.
Umaranje i dalje potisnem smijehom, to mi dobro ide oduvijek.
Makar nije dosadno.
Nastavlja se tok rijeke ove svakim danom, s nečim novim.
Ja imam dovoljno obale za sebe.

Brine me što ne vidim budućnost,
ali volim iznenađenja i samo se prepuštam da plovim tom lađom.
Ponovo ljubim.
Drhtim kao što sam i onda drhtala od tih usana na svom vratu.
Dovoljno sam vidjela i čula sama,
sasvim dovoljno dokaza sam dobila da potkrijepim svoju odluku.
Jer ne znam nikog ko me tako dobro zna.
Držim se toga.

06.08.2009.

I don't wanna miss a thing.

Umorilo me je moje odrastanje.
Svaki korak koji je doveo do psihičkog zamaranja.
Moji istanjeni živci zbog pojedinosti oko mene.
Drugi ne shvataju,
pa puno drugih nemam blizu sebi.
Bar ja to ne želim osjećati.
Odgovaram samoj sebi sa ovim što jesam.
Tu zaključujem stvar.
Ali umor ne prestaje.

Radovala me je kiša.
Pa i prelivanje sunčevih zraka preko rosnih polja,
jer sam mogla napraviti dobre fotografije.
Radovao me je smijeh koje su nosile šale.
Prethodne noći sa tobom,
i sve buduće.
Jer eto sad zvanično i kažem da će biti budućih noći.
Ja se radujem svakoj sitnici.
To sam uvijek dobivala i tome sam se naučila.
Želim bolje i ljepše dane.
Želim sebe sretniju,
jer dok sam željela tuđu mrzili su me.
Sada kad mi je svejedno, opet me mrze.
Krug se vrti.
Konstantno, a ja još nijednom nisam izašla.
Eh sada idem pravo.
Slijede dani ispunjeni, neki unaprijed isplanirani.
Za neke potrebno iznenađenje.
Šutiću još neko vrijeme.
Pa ću i jednom izjaviti da mi je falila škola.
Ili ko zna..
Moram sklopiti oči večeras.

05.08.2009.

Ja sam iz neke potpuno druge priče.

Spremna sam da me linčuju i kamenuju, ako uopšte smatraju da imaju razloga,
jer stala bih hrabro u zamjenu za ovu noć na tvojim grudima.
Ne, ne kajem se..
ni za jedan korak koji pravim ovih dana.
Niti za lice koje se uobličilo na ovaj način,
stanje svijesti koje je dostiglo ovaj nivo, ili odluke koje su pale.
Ne, ne kajem se za večeras, i ne bojim se sutra.
Sada znam šta želim i kuda će voditi moje odluke.
Već sam sretnija.

02.08.2009.

Nije lahko reći 'Zbogom' pa poslije toga živjeti.

Sasvim novi stihovi sa sobom su donijeli neku svjetlost,
kao zvijezdu vodilju kroz moje dane,
kao odgovor na pitanje koje mi je trebalo.
Sama svoj čovjek,
vođena svojim željama, putujem kroz vrijeme.
Ne trudim se objašnjavati svoje potrebe,
jer me osuđuju i osjećam se kao da stojim na gradskom trgu na lomači.
Kamenovaće me jer imam ljudskosti u sebi,
jer imam previše emocija vezanih za to nešto.
I jer to nešto ne mogu tek tako odbaciti od sebe.

Nemirna sam i razdragana,
vjerovatno zato što su se sve kockice u grudima posložile.
Zatvorena u sebe,
vješto skrivam pravu istinu onoga što želim, jer ljudi reaguju burno.
Promjenljiva sam,
i u jednom trenutku sve mi je svejedno,
a u drugom me neizdrživo boli.
Pa shvatim da je trenutak ravnodušnosti, ustvari vješta maska koju stavljam,
ne bih li se odmorila od svijeta u kojem živim.
Realno, čak mi i pomaže.
Teško je skidam, jer skupi se na lice dok ono dobiva grčeve.
Ali ima trenutaka kada popustim sama pred sobom u svoja četiri zida.
To je i dopušteno, pokleknuti na trenutak samo da se olakšam, ali da niko ne vidi.

Dešifrovala sam Tvoje signale, ali ne želim pričati o tome, da ne ureknem.
I od te teme bježim kao đavo od krsta.
Dešifrovala sam Njegove, i Njegove.
I da, njih je dvojica potencijalnih.
Preskočiću i to.
Jer meni je bitno to što sam razlučila i rastavila na proste faktore sve oko sebe.
Što se ne mučim previše,
trenutno pod ovom maskom.
I jer se osjećam dobro.
Dokazala sam i samoj sebi da svaki dan donese nešto novo,
jer ovog ljeta, ove godine, dobila sam puno iznenađenja.
Sazrela sam i starija sam za nova iskustva, pa i pametnija priznajem.
Ne valja se sam hvaliti,
ali kad osjetiš zadovoljstvo svojim psihičkim stanjem donekle,
nakon svega, moraš to naglasiti i staviti akcenat da se zna.
Radim generalku u svom životu,
pospremanje misli, i ostalog ide polahko, ali igram na sigurno.
Pa kad se posloži i pričaću vam.



31.07.2009.

Samo tražim da me puste i ja biću ja. Neka sa mene sklone prste - slaviću san.

Zbrka u glavi mnoštvo slika pred očima stvara.
Bila bih sretnija u grudima da imam gdje pobjeći.
Ima ljudi i stvari koje me vrate na mjesto i ispune,
ali ja se ne zaustavljam na tome.
Pronašla sam sebe u dobroti ovog svijeta,
i muka mi je već od toga.
Nemam gdje da se zaustavim,
i nabasala sam na novi problem, jer tražim sebe u budućnosti.
Želim gajiti neki cilj i ambiciju.

Pričala bih svim dobrim prijateljima o svojim emocijama i mišljenjima,
ali ja jednostavno nemam riječi i ne mogu da me se osuđuje.
Sve odluke na meni su.
I samo ja imam odgovore na pitanja.
Zaključeno.
Tačka .
Znam i šta je moj bijeg od stvarnosti.
I slamka spasa.
Sve sam shvatila šta mi treba.



28.07.2009.

Nema razloga, a nekada mi dođe da vičem na sav glas, da popusti, da prođe.

Čini se da ja brinem sve brige svijeta,
da sam previše osjećajna.
Previše dajem, a ne dobivam ništa.
Opterećena sam svim mogućim oko sebe,
i oko mene je stotinu upitnika, nijedan zaključen.
Na zasluženom sam odmoru umornija nego ikada u životu.

Ti brineš o mojoj sreći, a činiš me tužnom i nesretnom,
jer te ima, a nema.
I savršeno su mi nejasne naše slučajno isprepletene ruke neku noć,
koje su satima provele na mojim bedrima.
Pogledi prepuni ljubavi i straha.
Nejasan mi je svaki zagrljaj.
Engleski valcer na tvojim stopalima.
Svaki sat proveden s tobom u dvije noći,
i svaki sat telefonskog razgovora.
A sati je dosta.
I šta hoćeš ti sa mnom?

Dugo nisam imala više briga.
A nikad kao sad nisu mi ljudi dokazivali moju vrijednost.
Nikad mi više laskali na dobrom držanju i ljepoti.
Nisam dugo ovako pristajala na flert,
i imala ovoliko ljudi da me razočara i izbaci iz takta u sekundi.
Nikada mi nije bilo teže emocionalno.
Prazna sam i ispunjena.
I ko bi mi znao dodvoriti..
Vrijeme ide.
Makar dokazujem svoju teoriju o tome.
Da sve dođe vremenom na svoje.

24.07.2009.

Sve u svemu, bilo nam je kao nikome. Držalo te srce blizu kao ikone. Zubima, noktima, i vlažnim očima. Svim na svijetu ja sam se za tebe borila.

Ne, nisam jučer satima sjedila sa potpunim strancem.
Pogled mi je jasno poznat i sve mi ukaže na pravu stvar.
Ne, ne može niko ono odglumiti, niko ono slagati.
Jer uvijek sam znala kada te osjetim baš dalekim, da si dalek,
i kada ti je stalo da ti je stalo i previše.
Čitala sam, i sumnjala sam, i znala sam uvijek sve.
Samo sam jednom kao zadnji naivac izgubila povjerenje u svoju intuiciju,
a trebala sam odmah ostati pri njoj.
Obilo mi se o glavu, Bože moj, ali bar sada treba sve doći na svoje.

Oboje smo emocionalno slomljeni i razlog se čini kao isti.
Dobro,
pokušaj me ubijediti u tvoju istinu,
meni je samo potrebno da znam.
I ne, ne moram vjerovati tebi na riječ, znaću ja istinu.
Jer ja već dovoljno čitam tebi sa očiju koliko me činiš lijepom pored sebe.
Kako jedino ja vrijedim u tvom životu nešto i kako sam uvijek vrijedila.
Nije ti to trebalo, mogao si biti sretan kao niko, neiživljeni dječače.
Baš si blesav..
Sada si tužan i shrvan.
Ruke su ti svezane i mučiš se pitanjima zašto je meni stalo do tvoje tuge.
Zašto želim znati, ako sam rekla da ne želim.
Sada ti sve loše ide..
a sam si i teško ti je.
Nisi ti još dorastao tome da mi zvijezde s neba skidaš,
da budeš prečvrsta muška ruka, a možeš.
Samo štitim i ja tebe.
I to je to sa nama, tu smo jednaki.

Izgledao si sretan jer me vidiš.
A ponovio si mi to bar 10 puta.
Znam, nije gotovo, jer tek sad smo otvorili put priči.
Još jednom ću te slušati, a ti ćeš pokušati da me ubijediš.
Pazi..
jer meni je bilo prelijepo s tobom.
Bio si uvijek tu uz mene, dovoljno iskreno, znam i bez tebe koliko.
Ne znam šta se dogodilo, i gdje se prekinula nit,
a odgovori me čekaju..
Pokušaću u ovo vrijeme shvatiti svoje osjećaje.
Znati ih.

22.07.2009.

Još koliko kasnih vozova da sačekam i da propustim, pa da s nekim svijem gnijezdo ljubavi, da i meni dođe onaj pravi?

Ubija me monotonija.
Neprestano me bude iz sna, pa sam konstantno umorna.
Želim malo da sam opet sama.
Sasvim..
bez ikakvog dodira sa vanjskim svijetom.
Prazna sam.
Pa ponekad poželim imati nekog da me ispunjava,
biti sretna znajući da imam nekog, ali mi ne ide.
Želim sve ono što jedna žena želi,
a ja bukvalno nemam ništa.
Tužno je to u mojim godinama, tužno je da sam se zadovoljila malim stvarima,
i da sam već u svojim najboljim godinama sita svega.
A ja sam stvarno puna života.
I potrebno mi je da me ljudi manje umaraju, da više toga vidim.
Potrebna mi je sreća.
Potrebno mi je da neko zna sve čitati sa mojih očiju.
I unaprijed znati kako ću reagovati.

Imam neke daleke želje i daleke ciljeve,
daleko su jer sve mora doći u svoje vrijeme.
Imam s kim da provodim dane i sate.
Ima i muškaraca, čisto onako da se osjetim poželjnom,
jer ni kraj jednog se ne vidim ili se ne trudim.

Htio si da me vidiš Tužni,
ostvariću ti želju sutra.
Jer želim istinu, a ne znam zašto.
I želim znati zašto si jadan, nesretan i sam.
Zašto mi pišeš to što pišeš svake noći i zašto imaš samo mene?
Želim znati sve.
Jesam li to sebična i mislim da je zbog mene?
Jesam, ali bojim se da to nije tako.

18.07.2009.

Ko je udarac zadao kad je najviše boljelo? Kažeš poslije si patio, meni je srce zastalo.

Teško dišem pod ovim našim nebom, pod oštećenim ozonom.
Jer zraka nemam i kao da me neko udara snažno u pluća, a ona bi da se raspadnu.
Dani su ispunjeni, a ja pomalo lijena ih ne preslikavam ipak.
Ne znam se orijentisati, ali razapeta sam na nekoliko strana svijeta, i nemam ni sat vremena za sebe.
Znači mi ponešto.
Ali jedna izjava ljubavi je besmislena i smiješna.
Iskoristiću je odvratno.
Jer više me zanima razlog tvoje tuge, a sve mi nekako govoriš to između redova.
Jedino što mi tužno zvuči je to da ti kažem da si sam kriv, nije moralo biti tako.
Opet sam isključila moždane vijuge,
opet sakrila sat iza kreveta.
Sutra kada djevojke legnu tu, pogledaju kroz prozor, sigurno će vrijeme opet stati,
kada počnemo nas dvije pričati.
Ali večeras sat je tamo.
Jer ne želim možda, želim biti u sve sigurna onog dana kada budemo pričali,
kao što i sam naglašavaš.
I pitaću te zašto nisi sretan, i zašto te tuga koči da ideš dalje.
Odgovore već znam, ali želim ih ćuti.
Pa ti onda pljusnuti šamarčinu da ti kažem:
'Eto đubre, nadam se da je vrijedilo to što si uradio.'
Želim da pogneš glavu i shvatiš.



A eto..
ni ovo ljeto nije loše, štaviše zabavno je.
Zanimljivo je vidjeti kako vrijediš, kada ti to dokazuje više osoba.

15.07.2009.

Nemam volje uvijek sve razumijeti i stalno se boriti, a nikad ne uspjeti.

Preopterećena sitnim i krupnim stvarima, umorna od licemjera, jedva dišem.
Manta mi se od isparavanja kamenih stijena oko mene, od prašine.
Držim se za šteku vrata svoga svijeta,
gdje još uvijek nepomično stoji ono što sam željela tu ostaviti,
a olujni vjetrovi oko mene šibaju i vuku me njima, vuku me dalje odatle.
Povlači mi haljinicu i ljudi tvrde da sam gola pred njima,
a ja znam da nosim veš, bijeli, najneviniji,
ali ipak vidim kako im se usne pomiču i govore da sam gola, kao od majke rođena.
Baš su blesavi.
Ja se samo po toj kući, zvanom Moj Svijet gola šetam.
Nemam se čega stiditi.
Vrata se ne mogu zaboraviti, čupaju ih i povlače,
odvalili su baglame i žele me raskomadati, postaviti na zid,
i kamenovati za grijehe koje su za mene izmislili.
Muka mi je od njih,
opirem se, ali ne mogu, njih je više zlobnika,
najradije bih pobjegla, zatvorila se.
Pa sam ih pustila da me čekaju ispod terase i balkona,
da svaki dan uzvikuju gnusne stvari,
ja sam samo stala kraj onog što mi odgovara.
Nakupilo se u meni gnjeva, zaklela sam se da će zažaliti,
kada moje oluje zapušu.

Ona mi je pričala o noći kada si joj Ti govorio da me ona čuva.
Moram ti se pohvaliti, da je Ona i nastavila da me čuva, moj je anđeo.
Ti samo nisi znao, kako si Njoj obećao.
Ona je ipak čovjek od riječi.
Ti si nula.
Sa očiju mi čita sve, i znaće zbog čega je nastala moja prva bora.
Znaće zbog svega ovog da ću dobiti bore.
Ona zna sve.
A ja sam to dopustila.
Malo je dobrih ljudi oko mene, ali ja znam prave i iskrene.

Ti kažeš da si se odlučio da budeš nesretan i sam,
ti nemaš razloga za sreću i ne ide ti u životu.
Ti mi se javljaš noćima, donekle mi je i drago, ali emocije su nerazjašnjive.
Nekad mi je stalo previše, nekad nimalo.
Nekad te još želim, nekad nikako.
Meni ne pada napamet da te molim da nađeš razlog za sreću,
da se boriš i opireš, mada ponekad želim pomoći,
da vidiš veličinu moje ljudskosti.
Sam si to skrivio, sam si to zaslužio.
Nisam ja dužna da ti pružam ruku dok toneš,
jer ti si jednom mene okrenuo tome da tonem,
nesvjesno ili nenamjerno, ne želeći to možda, ali jesi.
Tebe još ima u meni,
ali kad god na to pomislim, u sekundi se vratim na ono da si uradio nešto,
pa kažem 'Kako je mogao?' i 'Zašto?',
pa onda mi je opet sasvim svejedno.
Da znaš da mi i ne treba ništa, osim mog mira i tišine,
osim ovog što radim, živim za danas, sa pravim ljudima.
Sita sam i 'Volim te' i ljubavi, samo želim mir.
Išla bih tamo gdje je sve po mom.


13.07.2009.

Zatvori oči, zelenooka. Noćas opet igra stari film.

Možda ću opet u sitne sate kao i prethodne dvije večeri,
skupljati u inbox tvoje poruke, lagano te čitati među njihovim redovima,
a na zidu preslikavati tvoj lik.
Opet se sažaliti zbog onog što si uništio i sam oko sebe stvorio,
jer ne zvučiš mi dobro.
Lik na zidu kod mog prozora, ne izgleda dobro, nego umorno i oronuo.
Nema sreće na tom licu.
One kojom si zračio kada sam te jednom gledala.
Zaista nisi zaslužio da me ikada više čuješ,
jer izdao si me vrhunski, i slagao kako niko nikada nije.
Ta su me saznanja odgurnula u nedođiju, gdje živim, ali ne dišem.
Gdje sam sretna jer te nema, gdje mi ne trebaš, a tako si prisutan u mislima.
Gdje živim život svoj, ništa nije tobom označeno, ali si tu.
Kada te vidim uskoro,
znam da mi neće klecati koljena, ni leptiri u stomaku neće raditi.
Znam da neću drhtati ni dok budeš pričao,
nemam ni izraženu želju da te vidim, da pričamo o svemu onom i ovom,
ali ipak pristajem i doći ću.
Ne znam šta ćeš govoriti, ne znam šta imaš reći.
Pustiću te, slušaću te..
A ti pazi način koji pokazuje koliko smo bliski, jer se suviše znamo,
a koliko smo daleki jer u to ne vjerujem.
Opet zapazi mutno oko,
koje će ti reći da ja sam umorna od života sa ovim ljudima.
Da su mi pola života oduzeli svojim pričama.
Da sve ono što me nije doticalo godinu dana, na mene je bačeno u jednom danu.
Da se oko mene smjenjuju trenuci na koje jedino komentarišeš kako je život surov i okrutan.
Jer gubiš se..
Da plačem samo kada digne ruku na mene, onaj kojeg si se bojao.
I kako se previše istresa na meni, omalovažava me i ponižava.
Kako me niko ne zna dovoljno da sa sigurnošću nešto tvrdi o meni,
ne zato što ja to ne dam, nego zato što sam nekako promjenljiva i nestabilna.
Pročitaj kako osjećam na sebi uperene prste, zbog nečije laži,
kako me ti isti ljudi smatraju najgorom jer ih povremeno ignorišem zbog tog.
Ja sam puno loša u očima drugih,
a još sam im gora jer si ti odlaskom od mene to potvrdio.
Jer si me previše ostavio u tišini, pa me spustio nisko, pa sam saznala sve ono..
i opet nisi ti kriv.
Ja sam loša.
Koliko o tome pričaju dođe mi nekad da povjerujem.
Ti mi u oku čitaj, da uporno osjećam neki kamen kako mi pada u vodu,
a nikako da ga ispustim sa ruku, a nikako ni čvrsto da ga stegnem da ne klizi.
Ti čitaj, da uporno dolaze neki trenuci koji me ne okrznu, nego dotuku, pa mi se i na leđa navuku.
Da sita sam i da jedva još nekako tvrdim da ima Boga,
kad vidim kako se igra sa životima, kako mlade živote oduzima.
Kako postajem ponekad bezdušna na sva ona ubijanja.
Da boli me i dotiče ovaj život, koji ne nosi puno toga lijepog uvijek.
Pa se opet ne želim.
Čiji dani nisu uvijek u boji.
Da oko mene ima previše zla, a ja se zaista borim sama.
Ja sam sita previše toga, i kunem se da nisam loša.
Ja samo dobro mislim i dobro želim.
Ponekad možda krene me kroz ljutnju i bijes, kroz gnjev da ubijem nekog.
Ali sve su to ljudske prolazne faze, smirim se i postanem manja od makovog zrna.
Temperamentna sam, šta ću.
Ali nisam ozbiljna u svemu tome.
Moja jedina želja je da pobjegnem odavde gdje me niko ne zna, gdje ću započeti nešto novo.

Ja, mogla bih sjesti ponovo s tobom da se upoznamo,
jer ne znaš ništa sa ove strane rijeke moga života.
Nikada i nisi znao.
Stranac si za mene najveći.
A ja te opet nekako držim tu.
Dobro,
eto vremena nekog novog.
Sati teku kao ludi, ti i ja valjda ćemo kao ljudi pričati - o nečemu.
Eto nekako se ovaj dio našao u meni i poželio je da vrisne prije par minuta,
dok je jedna ruka išla ljutito prema meni.
Ruka se je zaustavila, ali moja bujica nije.
I eto, bitno mi je što se ja ovako osjećam.
Mnogo bitnije od trenutka kada je tvoja ljubav udarila na taj dio mene.
To je ono nešto što se ne smije dogoditi nikome,
ta kap prelijeva čašu ljubavi.
Tu završavamo mi, a počinjem samo ja.
Jer ja ovo ne želim dozovoliti sebi.
Ali i dalje želim pomoći tebi.




11.07.2009.

U nebeskom plavetnilu nema problema.

Ali mrlje planete Zemlje, ostatak svemira zamažu.
Život nosi toliko toga,
a većinu toga ne shvatiš ma koliko da se trudiš, ne ide.
Ja znam da ponekad previše mislim i previše se pitam,  a samo sam čovjek,
pa mi se to upiše u doze normalnog.
Ali svaki trag ne ispravlja krivu Drinu i nema smisla, pa dižem ruke prelagano.
Nikako da izbjegnem zamaranja,
nikako da prestane šta da me se dotiče,
a imunitet mi s tim jača,
samo nikad kraja, nikad stop..
Pa se ja odmaknem i puštam sve vremenu,
dajem sve sudbini životu,
a ja se dotjeram za svoje samopouzdanje i osmijeh.

Vjerujem intuiciji, ali sam njene funkcije ukinula,
jer ne želim ni u šta sada vjerovati ni biti sigurna u nešto.
Neka me tako pa dokle izguram.

Ja molim Boga za živote, za smiješke..
za sreću svih ljudi koje volim.
Ja se borim samo za dobro,
i pored svega toga toliko znam ispasti loša, pa se povučem i ne branim.
Ne mislim zlo,
želim sreću, želim lijepo.. ja još vjerujem u dobar svijet.
Ma koliko naivno zvučalo..
to sam ja.
A niko me ne poznaje.. zvanično priznanje.

09.07.2009.

Predivna nejasnoća mojih retrospektivnih lutanja, očajničkih pokušaja bjekstva.

Poput najnevinije dječije dušice, stvorila sam imaginarni svijet, imaginarne ljude,
pa je to odgovor na moj problem neshvatanja i suočavanja sa surovom svakodnevnicom.
Zbog toga sigurno teško prihvatam sve zle jezike,
koje me ne popuste ni na minutu, za koje kad pomislim da su se ušutili, ureknem tom pomisli,
pa oni nastave.
A ja oguglala i imuna nastavljam po svom,
jer volim to u što me pretvara moja mašta, u čovjeka, pa se ne vraćam na zemlju.

Nisam sama.
Postoje ljudi koji savršeno prate moje stope.
Koji znaju da šute i da pričaju kad treba, koji me puste da živim, a i ja njih.
Postoji jedan On, koji se javlja često.. i kome je stalo do mene.
Postoje neki ljudi u magli prošlosti, koji još uvijek povremeno pokažu da me nisu prebolili.

Postoji jedan grad,
a samo par njih vrijedno u njemu.
Meni vrijedno.

08.07.2009.

Potpisujem da dovoljno sam luda i baš lakonoga.

Ako sam i mislila da nije lijepo pobjeći iz svog svijeta,
već prvi dan kad sam otišla povukla sam riječi.
Rajske ljepote koje su mi oduzele poglede, ni manje ni više nego su me osvojile u sekundi.
Zvanično.. stvorila sam neke druge svijetove, čežnje.. a kući željela nisam.
Morski povjetarac mrsio mi je kose, a meni se dopadala so u loknama i pijesak među prstima.
Odgovarala mi je klima, i nisam se imala čemu prilagoditi, jer to sam ja.
Totalno isključena od svijeta kojeg sam ostavila,
u svim vidovima komunikacije, i kilometrima daleko.. opustila sam moždane vijuge.
Odmorila sam se skroz.
Sati provedeni na dnevnim dozama sunca, u toploj morskoj vodi.
Sati ispunjeni smijehom i svjetskim biserima.
Jedinstvene kugle sladoleda, ogromne, od znanih lica,
ljubaznih domaćih osmijeha..
Pa i udomaćila sam se tamo već godinama.
Noći u beach barovima, uz španske ritmove, svjetla iz diskoteke i koktele.
Šetnje marinom,
obalama mora bosim nogicama.
Skoro sve kao iz filmova.
Odraz u ogledalu zadovoljavajući, odsjaj oka očaravajući.
Dugi snovi, zanimljivi i ispunjeni..
sjedenje do jutra sa Njom na terasi i sa savršenim pogledom na more.
Naši razgovori..
Izlazak i zalazak sunca.. ogromna količina fotografija..
Konstantno koketiranje..
Nije mi falilo ništa.
Pa čak ni tebe, jer javio si se govoreći da sam ti dolazila u snove.
A ja se vratila preporođena.
Spremna za sve u svom gradu.
I da, iskreno, mogla bih još ovakvih dana.
Mogla bih cijeli život da imam ovakve dane, i nikad se ne bih požalila.
I već mi pomalo nedostaje ustajanje po volji, u tuđem krevetu, ali svom.
Poslagane slike gradića tako bliskog srcu,
sva ona standardna dnevna procedura koju smo obavljali.
Ponajviše mi nedostaje to što tamo nema emotivnih oluja kao ovdje.
Stoga, ovdje postavljam distancu.

Vi ste mi nedostajali,
onako razigrani, raspisani..

30.06.2009.

Daleko putujem, vjetar nudi neke rime. Kupujem, pristaju uz..

Već unaprijed osjetim dašak mora i već na sebi osjetim talase.
Ponovo se upoređujem sa njima,
osjetim da idem tamo gdje pripadam.
Osjetim kako sam to ja.
Zamišljam snena jutra i preplanuli ten,
zamišljam besane noći, šetnju rivom, koktele, zamamne poglede.
Nju i sebe vidim u novom obliku, samo nama znanom svakog ljeta.
Isključen telefon, bez ikakvog kontakta sa našim svijetom ću biti.
Već unaprijed sam se opustila toliko.
Očekujem i ne očekujem priče.. ili priču, ali nije ni bitno.
Doživjeću sebe i prepustiću se talasima, svemu onom što nosi jedno ljeto tamo.
Razlika je što neću gubiti vrijeme..
što neću osjetiti ništa svog svijeta, a Sarajevo ću ponijeti sa sobom.
Zabaviću se zaista.

Obećavam da ti nećeš biti prepreka pri hodanju,
da se neću spoticati od tebe.. lakonoga sam, nećeš mi smetati.
Ne želim znati ništa o tebi, niti drugim bespotrebnim stvarima.
Ne želim se plašiti ničega više.
Ne želim da me dočeka išta kad stignem.
Zato odlazim bez pozdrava sa ovim svijetom,
samo sa slikom grada pod noćnim sjajem, kišom osvježen.
Zato se neću javljati nikome kad dođem.
Niti ću sapirati ikakve tragove sa sebe.

Hoću da mi srce bude mirno, i da voli kao što sad voli.
Ne želim više ništa.

29.06.2009.

Podigni zid bezbroj godina dug. Učini mi uslugu tako.

Neka sam od tebe dobila onakav trag da si živ i da još me ima kod tebe.
Jer tebe nikad nije prestalo biti kod mene.
Bio si tu, u pitanjima, mislima, zamaranjima i prijenosima u kojima nedostaješ.
Kriv si za sve..
na sebe ni u jednom trenutku neću prstom pokazati i svaliti to na svoja leđa.
Ubio si sve što smo gradili na temeljima iskrenosti i povjerenja,
da bi smo jedno drugom ostali bitni do kraja života,
razdvojeni ljubavlju ako treba.. ali ostali.
Polahko sam dešifrovala tvoje poruke.
Kristalno su jasne..
i donekle cijenim to što prihvataš krivicu i priznaješ,
što prepuštaš meni da radim šta želim, jer imam pravo.
Ali očito ne razumiješ da moraš svijet prevrnuti da nešto popraviš
i natjeraš me da razmislim jače o svemu ovom..
a ti si, kao i svi drugi muškarci,
našao sad da me poštuješ i ostavljaš mi na raspolaganju pune ruke posla.
Nisi poštovao kada je bilo vrijeme, pa zašto onda me sada pitaš da li želim?
Vrisni i reci, radiću sve da napravim od ovog nešto dobro,
i da ima koristi, reci to svašta što imaš reći..
jer kad nisi tada poštovao da te volim, nemoj ni sada poštovati moju bol.
Prevrni nebo i zvijezde, pokaži na šta si sposoban,
da ti budem prijatelj, da te jednog dana uljudno pozdravim.
Pokaži na koji način ti je stalo, šta želiš od mene.
I da, sve odluke i jesu na meni,
ovdje sam ja kojoj je naneseno zlo.




27.06.2009.

Da još nije prestalo. Da nikad neće prestati.

Suzama sam razmišljala do pola noći,
osjećala vibracije svoga telefona na krilu, i poruka na displeju,
riječi koje mi daju odgovore na sve zavrzlame oko nas u posljednje vrijeme.
Dok sam čitala.. imala sam sliku tebe u glavi,
slomljenog, pognute glave, i onog koji ne zna šta reći kada pogriješi.
Onog koji kad ostane sam sebe muči mislima o meni.
Govorio si kako ti je zaista žao i kako plaćaš za sve.
A ja sam željela misaone rečenice, koje govore jasno i sigurno.
A ti nisi dovršavao govoreći kako nijedna neće moći..
Kako nisam svjesna koliko ti je teško, kako te je stid..
Kako nema opravdanja za tebe i kako zaslužuješ da ti ponovo izgovorim šta poželim,
kako na to polažem sva moguća prava.
Rekao si da si ostao sam.

Zamišljala sam te nesretnog i bespomoćnog, pa me to dotaklo.
A ja sam gledala sebe povrijeđenu u ogledalu, čitala crno na bijelo izljeve kajanja,
te samo nabrajala i ponavljala šta sam prošla, šta sam morala proći,
te kakve sam stvari morala povezati.. i uspjela povezati u događajima.
Vidjela sam sebe rascijepljenu na dva dijela.
Govoriš da te je strah ali da bi ipak volio da nekad..
nešto riješimo, na neki način, da izađe na nešto dobro.
Važi.. čučemo se, pričat ćemo nekad.. nekad na neki način sve će ovo doći na svoje.
Ali ja ne želim više patiti.

26.06.2009.

Ja sam oblikom kaplja, a sadržinom more.

Trebali su mi ovi sati i minuti samoće.
Razočarenje koje me je snašlo.
Susreti sa prošlošću..
Te neke sitnice, koje su mi još jednom dokazale da me one usrećuju najbolje.
Morala sam otkriti šta se dešava sa mnom,
a nisam doznala gdje, šta i kad je počelo da sputava moj duh,
pa da me dovede do ovog stanja..
Toliko analiza, "možda dijagnoza".
Poneko bespotrebno zamaranje umjesto prepuštanja.
Navlačila sam ruho na sebe, misleći da je novo,
a svjesna sam jučer postala da još sam ona stara,
samo 100 puta pametnija i zrelija.
Dočekala sam to saznanje sa osmijehom.
Pa sam još jednom uvidjela da sam vagabundo,
toliko dugo lutala bez cilja,
i da mi možda ni sada ne treba cilj, jer već sam ono što želi biti moje biće.
A životni putevi se otkrivaju sami, ja koračam.
Hrabra sam i jaka.
Neizmjerno se dobro osjećam, i pozitivno mislim.

Da, još se sjećam onog, zbog čega mi se srce znalo stezati.
I ne, nije još prestalo, a možda i neće,
jer neki ljudi, neki sati i minuti, ti jednostavno zauvijek ostanu urezani.
A ja se nekako ne odričem dijelova svog života nikada.
Ne mogu se lišiti ni emocija, niti želim spokoj s njima.
Želim mir i tišinu, ali od zla, a to neću dobiti, protiv toga se samo mogu boriti.

Da, vratila sam ono što mi je falilo u životu,
i sve vrijedno se u tvom životu uvijek vrati, to sam doživjela, to me je usrećilo.
Ljudi koji te vole nikada te ne napuštaju, samo smrt vam je granica fizičkog prisustva.
Pa sam mirnija zbog toga, jer znam i vidim kako sve dolazi na svoje u svoje vrijeme.

Da, ima i neko ko me svaku noć osvaja, nevino dječije.
Meni je potrebno da samo neko igra oko mene,
iako nisam pretjerano željna toga.
Već sita,
a željna svoje mladosti, da je iskoristim.
Puštam ga, samo da ima neko u onim trenucima osamljenosti,
jer čini se da nije ono što tražim.
Ko zna ..
Spremam se na put, na svoju tišinu, spremam se da ispunim trenutke.
Zvuči mi lijepo.

23.06.2009.

Trebaju mi vremena romantična. Poneka iskra između trepavica. Treba mi dan, pomalo sanjiv. Neispavan. Od jutra do mraka, k'o najljepša bajka.

Potrebno mi je da zaista ne mislim,
da isključim mozak, emocije i zaustavim sve puteve koji vode do mene.
Ne želim pitanja o ljudima i njihovim ćudima,
želim tu imati one prave, zbog kojih se neću to morati pitati, pa i njih preispitati.
Želim biti vidovita, a ne samo svoje pogađanje nazivati slučajnošću.
Želim zaista znati šta me čeka sutra, da budem psihički spremna.
Nimalo iznenađena, jer ne volim više iznenađenja koja udaraju na psihu.
Rado bih ubrzala glupe kazaljke sata,
kalendar pomjerila na neke datume koji nose neke velike događaje,
koji me okupiraju poslom, dešavanjem, nečim,
gdje mi misao ne može skrenuti, gdje se ne mogu zapitati 'kako' i 'zašto je nešto tako'.
Hoću da se sama sa sobom takmičim koji je dan od svih tih više sreće donio,
a manje zamaranja, manje ludih i bespotrebnih misaonih cjelina.
Hoću da stavljam animacije na kalendar, dodajem boje,
razbacujem i dorađujem fotografije na kojima BITNI ljudi ipak prepoznaju moju karizmu,
posebnu, sreću i duh kojom zračim.
Opet će to neko primjetiti pa mi reći, pa me vinuti do zvijezda koliko me to usreći.
Baš me briga što "pameti ne dolazim",
pa svijet i dalje zamišljam savršenim.
Možda se i uvjerim ponekad u nerealnost tog mog,
ali ne posustajem.. ne, nema šanse da ću odustati od građenja tog svijeta, tih kula.
Nek se neko nađe i usudi da me prati, moje ritmove,
taj će mi zauvijek biti vrh.. i broj 1.

Sada su od mene daleko oni koje sama udaljim.
Ostvarujem vezu sama sa sobom.
Učim se o sebi, upoznajem se,
saznajem svoje težnje i čežnje, jer želim izvući zaključak i cilj svog života.
Želim postati kompletna ličnost,
i izbaciti možda iz svojih shvatanja.
Moj život je sam po sebi psihologija, i ja se učim po tim najboljim knjigama.
Ne treba mi niko da me proučava, to želim sama, prije nego li se prepustim dalje.
Zadovoljna sam trenutnim stanjem života i psihe.
Napredovaću..

23.06.2009.

A srce mi je međutim vječno žedno, svega onoga čega je sito, i umrlo bi ako bi u danu imalo čas spokojstva.

Zaista imam previše pitanja.
Lavirint koincidencija, sličnih situacija..
Zamršeno i za sav život neriješivo.
Kristalna nejasnoća sa velikim naglaskom na to.
Nikada nema odgovora na to Zašto?
A ako se ništa na svijetu sakriti ne može,
hoću li otkriti ikada to?

Onda odgurnem sve to od sebe.
Pobogu djevojko, pogledaj se u ogledalo.
Sklopi osmijeh umjesto svake zagonetke, zamrsi kose.

22.06.2009.

Nije misao koplje da joj sagledaš metu. A ni ljubav rijeka da joj u dno uroniš.

Nisam pala kada si me izdao.
Suza nije bilo previše, tek onoliko da sapere sramotu,
grcanja i jecaja umjesto vriska bilo je sasvim dovoljno.
Iz mene je progovorio bijes kada sam ti priznala da sve znam,
da se ništa na svijetu sakriti ne može.
Kada sam ti rekla puno ružnih stvari.
Danas me je prošao samo bijes.
Da se ne mučim zaustavim unaprijed navale pitanja.
Odgovora znam nema.
Ne vjerujem ti.
Ništa ti ne vjerujem otkako te znam do prije sedmicu kada sam te posljedni put čula.


Za godinu sam mlađa, a za iskustvo cijelo starija.
Toliko sam željela od svog života,
da te izbrišem gumicom, zaboravim da si nekad gazio po mojim stazama.
Možda i po meni..
Možda si mi se iza leđa smijao, a možda si me stvarno i volio.
Ja to ne mogu znati, a i ne želim znati.
Toliko sam poželjela,
da te nikad više ne vidim i glasa ne čujem.
I nisam razmišljala da smo pod istim nebom,
jer znala sam da mogu oslijepiti i oglušiti na tebe.
Ne, ne znaš ti ništa o meni.
Kao što ni ja ne poznajem tebe.
Potpunom strancu posvećivala sam velike stranice,
a ti si čitao, možda se naslađivao,
a možda si me i volio.

Ja nisam znala da li su tvoje riječi iskrene,
i svi tvoji dokazi ljubavi, djela i riječi.
Pogledi..
Ne znam ni na današnji dan.
Ostalo mi je veliko Ništa.
A ne žalim puno,
jer mogla sam da nikad ne saznam da je svijet koji gradim iluzija.
Na vrijeme prekinuto, kažem srećom..
I nastavljam dalje.
Evo otkako te nema,
ponovo sam rođena.
Ne idem protiv sebe.
A volim, i vjerujem u ljubav.
U sve najbolje na ovom planetu.
Vraćam se u ovaj svijet, jer ovo je moj svijet.
Nadam se da nikad više nećeš zalutati na ovu stranicu, kako si nekad znao..
a ako i zalutaš nemoj doživjeti satisfakciju, niti se uzdiži,
jer pobogu nijedna riječ nije tebi, samo se čistim grijeha i greški.

Moji dani su lijepi i ispunjeni.
Njedra također su puna.. to znači da mi je srce sretno.
A to je nekako najbitnije, da se ono ne osjeća skrušeno.
Na mom nebu grije sunce, i sa mnom pod ruku ide mnoštvo pravih ljudi.
Zaista pravih.